Serijal 100 metaka vrijedan je doprinos kriminalističkom žanru; možemo ga opisati kao mješavinu krimića, trilera i drame, točnije, možemo ga svrstati u kategoriju „strip s brkovima“ jer nije za bilo koga. Sočne psovke i žešći verbalni izrazi nisu rijetkost, stoga se taj serijal ne može preporučiti bilo kome. Serijal 100 metaka sastoji se od 100 epizoda i prvotno ga je objavila izdavačka kuća Vertigo, iz čega se već može naslutiti kako nije riječ o nježnoj, već brutalnoj priči u kojoj cenzorske škare nisu imale posla.
Nije mačji kašalj napraviti kvalitetan krimić nakon što su 30-ih, 40-ih i 50-ih godina 20. stoljeća napravljeni brojni filmski i književni klasici. Upravo zbog prisutnosti brojnih epohalnih djela što ugodno stare (ali pritom ne zastarijevaju!) i drže se sasvim solidno kod zahtjevnoga dijela publike, autorima u 21. stoljeću nije lako stvoriti kriminalističku priču koja će biti originalna, a da ujedno bude i prigodna posveta prethodnim djelima.
U naslovu Tyler Cross (Fibra, 2018.), za kojega scenaristički dio posla potpisuje Fabien Nury (1976.), a ulogu crtača preuzima Brüno (1975.), vidljiva je posveta prethodnicima koji su se dokazali u području krimi literature, ali prisutna je i doza originalnosti.
Neke će stripoljupce lik Tylera Crossa podsjetiti na Lucu Torellija, bezobzirnoga gangstera koji je na ulicama New Yorka poznatiji kao Torpedo bezobzirni gad bez premca. Postavlja se pitanje tko je bezobzirniji i ubitačniji po načinu ophođenja – Torpedo ili Tyler?
Osebujni karakter
Tylera Crossa, baš kao i Torpeda, krase zeznute karakterne osobine koje su nužne da bi se uspjelo na kriminalnoj sceni – sposoban je i poduzetan kada su muljaže u pitanju, brutalan je i hladnokrvan tijekom izvršavanja zadanih ciljeva i uklanjanja prepreka, praktičan i racionalan, usredotočen i izrazito osvetoljubiv, svakome se obraća prema zaslugama.
Milost ne traži niti ju pruža, skrušenost mu svakako nije osobina. Nije ni sveznajući ni svemogući i dogodi mu se da krivo procijeni situaciju, ali je premazan svim mastima i pameti mu ne manjka, što mu samo ide na ruku.
O prošlosti Tylera Crossa malo se zna. Roditelji su mu nepoznati, ali nije opterećen prošlošću. Ako i jest traumatiziran, to se ne vidi, ne naviru mu neugodna sjećanja što bi ga kočila. Nije pretjerano sentimentalan tip, ali nije ni odbojan. Mentalno je skockan, a čak je i po pitanju odijela umjereno elegantan. Ne razbacuje se novcem i ne privlači tuđu pažnju na sebe, nije ekscentrik kojemu je važno da bude viđen.
Ne gubi sabranost niti ga hvata panika kada zagusti, ne donosi nagle odluke. Nikada prestravljen i uvijek spreman na sve, ne pokazuje ni najmanji znak bojažljivosti. Tylera krasi visoka razina samokontrole i pribranosti. Teško ga se može smekšati, umije kontrolirati bijes i brzo prokuži protivnika, lako snimi situaciju.
Tražen u pet država zbog pljačke, utaje i ubojstva, Tyler Cross na početku priče ima 37 godina. Pruža mu se prilika da zaradi pozamašan novčani iznos. Partnerica na koju može računati pritom strada, ali Tyler ne gubi vrijeme na oplakivanje. Okolnosti su izmijenjene, neplanirano se nađe u gradiću Black Rock kojim vlada obitelj Pragg, elitni šljam de la šljam koji se obogatio na tuđoj nesreći. Glava obitelj je otac, pukovnik Spencer, a njegovi sinovi također su važni faktori u gradiću. Jedan sin posjeduje banku, drugi se našao u političkim vodama i obavlja ulogu gradonačelnika, dok treći obnaša funkciju šerifa.
Brutalni šerif Randy nasluti da se Tyler Cross, koji se lažno predstavlja kao trgovački putnik Edward Suttree, nije slučajno našao u gradiću i da se ne bavi prodajom. Stoga Randy počne kopati kako bi zapaprio Tyleru, ne sluteći kako će tajanstveni došljak ostati u trajnom sjećanju stanovnicima Black Rocka… tako u kraćim crtama započinje prva priča (domaće izdanje sastoji se od tri priče i ništa čudno ako u skorije vrijeme ne nastane još pokoja priča).
Priča u kojoj Tyler zapne u Black Rocku prvi je dio triptiha; priče su povezane i slijede jedna drugu, radnja je linearna.
Svijet grubosti
Svijet Tylera Crossa sastoji se od grubosti i pogibelji, krvavih makljaža i neregularnosti u kojima nepošteni teže izvlače deblji kraj, blagostanje bogatih popločano je nasiljem, ušminkani gadovi mare samo za vlastiti profit. Dok se prate dogodovštine Tylera Crossa, koji pretežno radi za svoj džep, teško je ne pomisliti na repertoar kriminalističkih filmova i vesterna. Izbrušeni i britki dijalozi dokaz su kako je Nury poznavatelj film noira i sličnih žanrova.
Likovi poput Tylera i njegovih (ne)prijatelja čine kriminalističke filmove u kojima su uloge odigrali Robert Mitchum, Burt Lancaster, Steve McQueen ili Tony Curtis. Upravo bi glumac poput Curtisa bio prigodan za utjelotvorenje Tylera. U drugoj priči o Tyleru Crossu, koja nosi ime Angola, prikazuju se nehumani uvjeti izrabljivanja zatvorenika: „Angola ustvari nije zatvor. Nije joj cilj pritvarati kriminalce, a još manje ih odgajati. Angola je tvrtka. Njezin jedini razlog postojanja je novac, i u tom slučaju ona je poslovni model. Abner o tome zna dosta, ipak on vodi dvostruko, ako ne i trostruko računovodstvo zatvora.
Ako imate strpljenja saslušati ga i, naravno, ako niste istražni policajac, Abner će vam s velikom radošću objasniti odakle novac dolazi… Prvo: pranje novca iz državnih fondova. Uzmimo za primjer ovog tipa, Tylera Crossa. Država Louisiana u teoriji plaća 40 centi po danu zatvora… ali u praksi, škrtarenjem na potrepštinama i hrani, gospodin Cross košta manje od 7 centi po danu. Čista marža: 33 centa.“ (133.)
Poznavanje krimića
Neke će čitatelje priča Angola podsjetiti na strip serijal Ken Parker, točnije, na epizode Dašak slobode i Osuđenici, gdje su također pomno prikazane zatvorske (ne)prilike. Giancarlo Berardi, scenarist Kena Parkera, poznavatelj je i ljubitelj kriminalističke literature, što se jasno vidi u kasnijim epizodama, kada Ken obavlja posao detektiva. Berardijeva naklonost prema kriminalističkim pričama vidljiva je i u strip serijalu Julia koji još uvijek izlazi u mjesečnom ritmu, a glavni lik je detektivka Julia.
Ne čine samo krvoprolića priče o Tyleru Crossu, našlo se u pričama i mjesta za romanse. Zamamne žene zbog kojih se gube glave, napaljene gospođe, lokalne ljepotice koje donose krive odluke, izrazito sposobne gangsterice, sasvim normalne djevojke koje ni krive ni dužne završe u gabuli… svega se nađe u svijetu Tylera Crossa. Sporedni su likovi, poput djevojke Stelle i oca joj Joea, također pomno razrađeni i profilirani, Nury im posvećuje dovoljno prostora kako bi ih čitatelje bolje mogao doživjeti. Brutalni zatvorski čuvari, sposobni činovnici koji služe na dobrobit zločincima, prokušani krimosi koji su nepovratno ogrezli u zločinačkom mulju – baš svega se nađe. Nema sitnih riba. Ako ih i ima, one prve stradaju zbog nemilosrdnih zakona urbane džungle.
Baš kao što se malo zna o prošlosti Tylera Crossa i njegovom usponu u svijetu kriminala, kako se probio i što ga je zapravo motiviralo da se pronađe u tom miljeu, tako se malo zna i o njegovom odvjetniku Sidu Kabikoffu koji gleda prvenstveno svoju korist.
U više je navrata Sid izigrao Tylerovo povjerenje pa se teže može zaključiti što Sid radi više, pomaže li ili odmaže Tyleru. Premda ga je više puta izdao i ostavio na cjedilu, Tyler ga ipak poštedi, a inače nikada ne zaboravlja kada mu netko nešto podvali i redovno presudi neprijateljima po kratkom postupku. Čudan odnos između Sida i Tylera mogao bi se razjasniti u sljedećim pričama koje će možda nastati jer, podosta toga o Tyleru nije rečeno. Jasno je kako Tyler Cross nije moralna vertikala i da krvavo naplati svaku izdaju, ali nije jasno zašto prašta izdajstvo svojega suradnika. Nenaviknut na milost i poštenje, Tyler zna da od ljudi može očekivati sve najgore, posebice kada se ljudi nađu u škripcu.
Ukratko, Tyler Cross primjer je vrsnog gangsterskog stripa o kojemu se malo govori i piše (što se nastoji ispraviti ovim tekstom). Upečatljivi negativac čini glavninu priče, ali ne vrti se sve oko njega. Srodni su strip serijali Torpedo i Spaghetti Brothers, gdje se isto na tragikomičan opisuje živopisni svijet kriminala. Kod Tylera Crossa humor je prisutan u nešto manjoj mjeri, ali je postojan i djelotvoran. Kakav bi to bio krimić bez sočnih podvala i ironičnih komentara?
100 metaka – „kriminalni“ ep
I dok se pitamo zašto Tyler Cross ne kazni svojega odvjetnika zbog višestrukog izdajstva, u strip serijalu 100 metaka, kojega potpisuju crtač Eduardo Risso (1959.) i scenarist Brian Azzarello (1962.), dosta se pitanja vrzma oko motiva osvete.
Tko ima pravo na osvetu? Što pruža osveta čovjeku? Donosi li osveta mir žrtvama? Što učiniti ako ti netko ponudi pištolj s mecima i garanciju da nećeš biti gonjen zbog počinjenog ubojstva? Kakav je osjećaj kada imaš priliku biti iznad zakona, provoditi vlastitu pravdu? Iskoristi li svatko priliku koju pruža tajanstveni agent Graves?
Agent Graves nudi ljudima omanji kovčeg u kojemu se nalazi pištolj s mecima. Ne nudi kovčežić bilo kome, već ljudima kojima je prošlost obilježena traumatičnim događajima. Jedna od takvih osoba je Dizzy, djevojka kojoj su korumpirani policajci ubili muža i dijete dok je ona bila u zatvoru. I sada Dizzy ima priliku osvetiti muža i dijete. No, koje su namjere agenta Gravesa? Zašto vrbuje ljude i što on uopće ima od toga? Kakve planove Graves ima za Dizzy i njoj slične pojedince? Krije li se iza kovčega još dublja i mračnija priča?
Minutaši i organizacija Trust, agent Shepard te pomahnitale ubojice različitih profila tek su djelići kompleksne priče. Ispada da se u serijalu 100 metaka ne govori samo o mogućnosti odmazde što rezultira smrću, već da je priča znatno složenija u kojoj glavnu riječ imaju moćni i opasni pojedinci. Svako malo netko nekome smjesti, lojalnost nije na visokoj cijeni. Institucije su jedva prisutne, ne rade svoj posao. Prekršaji rijetko kada budu naplaćeni. Nasilno svrgavanje moćnika, protivljenje i moralne dvojbe, usponi i padovi pojedinaca, pravo na pogrešku, te pravo na drugu šansu tek su neki motivi koji su snažno obilježili serijal 100 metaka. Likovima svako malo klecaju koljena zbog straha, kosti budu slomljene tijekom svođenja računa.
Gotovo 2000 stranica!
Eduardo Risso fantastičan je kada mora prikazati gradsko okružje, interijere stanova i parkove. Risso briljira po pitanju prikaza facijalnih ekspresija, uspješno dočarava razne mentalne sklopove i emotivna stanja likova. Po obliku lica, koja su nerijetko groteskna i karikaturalna, naročito u trenucima očaja i sablažnjivosti, možemo uvidjeti kako se određeni likovi osjećaju, što im prolazi glavom kada ih ščepa očaj.
Inovativno kadriranje, odnosno dinamična montaža radnje, također je bitna značajka Rissovog crteža koji je domaćim stripoljupcima otprije poznat po naslovima Alack Sinner (Fibra, 2013.) i Fulu (Fibra, 2009.), a zaslužan je i za vizualizaciju najnovije priče o gangsteru Torpedu koji se nalazi u poznim godinama, Kad smo kod Mrtvog mora (Fibra, 2017.).
Ništa manje nije vrijedan ni scenarist Brian Azzarello. Govor likova obilježen je žargon, jezik ulice redovno je korišten kada priču čine ljudi s ulice. Ne govore pravilno kao iz knjige, zna Azzarello kako su knjiški izrazi prisutni u beskrvnim serijama i naivnim filmovima te da zato nisu uvjerljivi i nemaju dubinu.
Priča je kvalitetnije izvedena ako likovi govore kao iz realnoga života koji odrastaju i žive na ulici, poput običnih ljudi. Šatrovački izrazi, kraćenje riječi i siromašan vokabular realnije je stanje stvari – srećom, prijevod vrvi žargonima, što je dodatni plus u čitavom serijalu koji se sastoji gotovo od 2000 stranica. Jedan dan vjerojatno neće biti dovoljan da se pročita čitav serijal. U Hrvatskoj je čitav serijal nedavno kompletiran, Fibra ga je objavila u pet tvrdoukoričenih knjiga.
Serijal 100 metaka vrijedan je doprinos kriminalističkom žanru; možemo ga opisati kao mješavinu krimića, trilera i drame, točnije, možemo ga svrstati u kategoriju „strip s brkovima“ jer nije za bilo koga. Sočne psovke i žešći verbalni izrazi nisu rijetkost, stoga se taj serijal ne može preporučiti bilo kome. Serijal 100 metaka sastoji se od 100 epizoda i prvotno ga je objavila izdavačka kuća Vertigo, iz čega se već može naslutiti kako nije riječ o nježnoj, već brutalnoj priči u kojoj cenzorske škare nisu imale posla.
Drugim riječima, autori su imali poveću stvaralačku slobodu koju su, kako se može vidjeti, uredno iskoristili i stvorili krvavu, dinamičnu priču u kojoj najbolji ne prolaze najbolje.
Autor: Miroslav Cmuk
Tekst i fotografije preuzete sa sajta xxzmagazin.com
Нема коментара:
Постави коментар