Jedan od najpoznatijih, najprepoznatljivijih, ali i najuspješnijih strip autora regiona, Aleksandar Zograf.
Saša Rakezić već više decenija vlada strip scenom pod pseudonimom Zograf, a posebno je prepoznat kao autor radova koji odražavaju razmišljanja o načinima na koji istorijski događaji i okolnosti utiču na, najčešće, obične ljude. On u razgovoru za “Vijesti” otkriva da publika može očekivati i strip o Podgorici, inspirisan njegovim boravkom u glavnom crnogorskom gradu, objašnjava kompleksnost i širinu devete umjetnosti koja nerijetko obrađuje ozbiljne i važne teme, priča o popularnosti stripova u nekadašnjoj Jugoslaviji, ali se prisjeća i svojih početaka i izazova sa kojima se u ovoj profesiji i danas suočava ističući da mu ni zbog čega nije žao.
Zahvaljujući tome što radim u listu “Vreme”, znači u svakom broju objavim po jedan strip, bavio sam se mnogim temama koje ciklično dolaze kroz to čime se bavim, iz broja u broj nastavljam da istražujem različite teme, a jedna od njih koja se nametnula posljednjih godina je Drugi svjetski rat. Jednostavno, rat je bio jedno toliko dramatično dešavanje, ne samo na ovim područjima, već u čitavom svijetu, da je moguće uvijek pronaći neku priču koja još uvijek nije ispričana. Ako zaustavite nekoga na ulici shvatićete da svaka porodica ima neku priču koja je vrlo dramatična. Računajući na to ja sam kroz stripove u “Vremenu” pokušavao da ispričam neke od priča koje su zaboravljene. Govorio sam uglavnom o malim ljudima koji nijesu uspjeli da se uvuku u udžbenike istorije, koje istorija ne pamti i ne računa na njih, a koji su imali dramatično iskustvo tokom tog inače strašnog perioda. Zabilježio sam nekoliko priča koje su veoma dobri scenariji za bilo koju umjetnost zato što imaju dovoljno ljudskog materijala - patnje, radosti, promišljanja... Zapravo sam se bavio nepoznatim ljudima i njihovim viđenjem te situacije.
Uvijek prvo govorimo o ljudima koji su neke važne ličnosti i kroz njihove doživljaje cijenimo i tumačimo jedno vrijeme. Međutim, mnogo je toga što se desi običnim ljudima, što ne bude zabilježeno kroz udžbenike i kroz naše pamćenje na to neko vrijeme. Računajući na to ja sam pozvao učesnike radionice da pokušaju da se prisjete neke od priča iz svojih porodica, ukoliko postoji mogućnost za to, i da ispričaju neko od proživljenih iskustava za vrijeme Drugog svjetskog rata. S obzirom na to da živimo na području koje je izloženo najrazličitijim katastrofama, svaka generacija je proživjela puno toga, a ja sam zapravo htio da ih podstaknem da se prisjete tih nekih priča i da od toga naprave priču u slikama ili strip. Bilo je zanimljivo vidjeti mlade ljude koji takođe prenose informacije o tome što se zbivalo. Neko im je iz porodice pričao i prepričavao šta se zapravo dešavalo i onda su oni radili na tome da od svega kreiraju strip ili crtež...
Radionica se zove “Duhovi prošlosti na stripu”, a svakodnevno im svjedočimo u životu. Koje su razlike?
Jedina razlika je u tome što kroz strip ti duhovi prošlosti postaju vidljivi i drugim ljudima. Mi pričamo o tome šta se desilo, šta se dešavalo i na taj način prošlost živi i dan danas. Ti duhovi prošlosti nijesu smireni, oni se još uvijek kreću kroz naše živote i naše ulice. Međutim, kada to bude preneseno u strip to produžava njihov život, a ti događaji, ideje mogu da budu komentarisani i ponovo proživljeni kroz neke druge ljude. Smisao svega toga je da se zadrži sjećanje na nešto što je prohujalo, a što govori možda o prirodi čovjeka, njegovim naporima, promašajima, dometima...
U Muzeju Jugoslavije ste učestvovali u obilježavanju 75 godina od kraja Drugog svjetskog rata izložbom dva stripa “6. 4. 1941” i “Beležnica jednog skauta”. Zbog čega ste odabrali taj period i šta ste predstavili?
Ti stripovi su se našli u jednom prostoru koji je na neki način simbolički važan za čitav ovaj naš region, a to je Muzej Jugoslavije. To je samo po sebi bila čast za mene. Ljudi iz muzeja su htjeli da ova tema bude predstavljena na način koji neće biti krut i dosadan. Dakle, nijesu željeli neki naučni rad koji bi govorio o toj temi (ne kažem da je to nužno dosadno). Strip je nešto što je živo i što privlači pažnju, komunicira sa širokim brojem ljudi, a važno je naglasiti i to da strip može da govori i o važnim temama, da nije samo zabava u pitanju. Ja sam imao i ličnih motiva, s obzirom na to da sam tokom posljednjeg perioda objavio knjigu koja je izašla u Austriji, baš sa stripovima na temu Drugog svjetskog rata. Nakon dugog odlaganja zbog pandemije ove jeseni bi trebalo da se pojavi italijansko i srpsko izdanje. Jednostavno, to je nešto što predstavlja jednu od tema koje mene preokupiraju. Inače, u “Vremenu” se dotičem i nekih drugih tema: česta tema su neke stvari i pronalasci na buvljim pijacama gdje nalazim razne zaboravljene fotografije, dokumenta, knjige, novinske članke i pokušavam da ih oživim kroz strip. Još jedna od temâ koje se ciklično ponavljaju u mojim stripovima u listu “Vreme” su putovanja. S obzirom da objavljujem u raznim zemljama imam priliku da često putujem i vrlo sam srećan zbog toga jer mogu da dođem do drugih sredina, iskustava i pokušavam da nešto od toga pretočim u strip. Čitav jedan ciklus mojih stripova se zapravo odnosi na mjesta koja sam posjetio i koja sam pokušao da predstavim putem stripa.
Može se očekivati i neki strip nakon boravka u Podgorici? Sa kojom tematikom, ima li naznaka o čemu će biti riječ?
Skoro nikada ne znam unaprijed, već me u dodiru sa sredinom neki detalj inspiriše. Još uvijek ne znam tačno šta će biti u stripu o Podgorici, ali svakako će nastati strip. Jednostavno uživam u tome da pričam o drugim prostorima jer mislim da je bitno da i mi nešto naučimo dok putujemo. Putujući mi možemo da uporedimo svoja iskustva sa nekim drugim sredinama i sa iskustvima drugih ljudi i to me prilično zanima. U najvećem broju slučajeva ja nemam ideju šta bi trebalo da pronađem u toj drugoj sredini već se jednostavno nekako desi da u sudaru sa tim drugim ja dođem do neke ideje i zamisli i to su uvijek drugačija iskustva i drugačije priče.
Strip nije samo zabavnog karaktera već često ima ozbiljne, angažovane teme, nekada na metaforičan ili sarkastičan način. Koliko znamo o stripu kao takvom?
Strip ima tu neku tešku ili čudnu istoriju s obzirom na to da postoje predrasude o stripu u mnogim sredinama, ne samo kod nas. Jedan od razloga za to je to što je savremeni strip nastao u Americi kao dodatak uz dnevnu štampu. To je bio strip dodatak koji otac ili majka, dok čitaju novine, izdvajaju središnji dio u kojem se strip nalazio i daju djetetu. Međutim, u 19. vijeku su mnogi od autora stripa počeli da eksperimentišu. Ostala je ta predrasuda, kao i naziv “comics” kao nešto što je smiješno i zabavno. Ipak, tokom 20. vijeka i danas u 21. strip je proširio svoja interesovanja i mogućnosti, a jedna od prelomnih stvari je bio američki strip šezdesetih godina prošlog vijeka. Za vrijeme rata u Vijetnamu pojavio se andergraund strip koji je često ironično i vrlo britko komentarisao američko društvo. Pokazalo se da strip ne mora samo da tercira nekoj popularnoj mejnstrim kulturi već da može i da ukaže na ono što je loše i problematično u nekom društvu. Od tog trenutka postoji dosta autora u oblasti stripa koji na kritički način pokušavaju da sagledaju realnost. Danas postoji čitav spektar različitih žanrova kada je strip u pitanju: strip žurnalizam, strip biografije, strip reportaže, strip komentari i mnogi drugi. Mogućnosti su se znatno proširile, a pored toga je danas prilično razvijena produkcija takozvanih “grafic novel-a” (teško se vjerodostojno prevodi na naš jezik). To je strip u obliku knjige. Svjedočimo da je strip dospio do mnogih knjižara, izmjestio se sa trafika, popularnih listova, što znači da je evoluirao u odnosu na prije nekoliko decenija. Nakon stripa Arta Spigelmana ”Maus” koji govori o priči Spigelmanovog oca koji je bio zarobljenik u Aušvicu. Pokazalo se da strip može da se bavi tako teškim temama poput holokausta. Nakon toga se otvorilo mnogo novih vrata i mogućnosti kada je strip u pitanju, tako da danas strip teško može da se shvati isključivo kao zabava iako postoji komercijalni strip. Najpoznatiji su ipak komercijalni stripovi i oni koji su ekranizovani.
Treba li težiti tome da se i ozbiljni stripovi popularizuju i uzdignu među publikom?
Svakako treba raditi na tome da se ukaže na čitav spektar mogućnosti koje strip ima. Danas su već postali prevaziđeni stripovi koji govore o beskrajno zlim zlikovcima i beskrajno dobrim zaštitnicima zakona. Neubjedljivo je. Mi znamo da kriminalci obično potiču iz problematičnih porodica i da su često žrtve društva u kojem žive, tako da ih ne možemo automatski odrediti kao zle ljude. Takođe znamo da oni koji se bave državnim poslovima, a to sigurno nijesu neki idealisti, prave greške, što znači da nije sve crno ili bijelo.
Kako je i kada krenula Vaša strip priča?
To je jedna veoma duga priča... Ja sam se prvo bavio novinarstvom, dakle pisanjem, pa sam onda prešao na crtanje i bavljenje stripom. Imao sam sreću da dolazim iz porodice u kojoj sam naišao na razumijevanje. Moji roditelji su bili veoma mladi, majka mi je bila pasionirani čitalac stripova, a otac pripada generaciji prvih ljubitelja rokenrola u našoj sredini i neko vrijeme je čak svirao sa Miletom Lojpurom koji je bio prvi rokenrol muzičar. Oni su bili prilično otvoreni, uvijek su mi dozvoljavali da radim ono što bih najviše volio da radim pa sam u tom smislu imao sreće. Moje interesovanje za strip potiče iz raznog djetinjstva, ali nijesam odmah počeo da se bavim crtanjem već je to kasnije stiglo kao neki eksperiment. Osamdesetih sam pisao i objavljivao u štampi, a onda sam pokušao da paralelno sa tim, skrivajući se iza pseudonima Aleksandar Zograf, da crtam stripove, dok sam svoje članke objavljivao pod svojim pravim imenom Saša Rakezić, tako da sam bio kao neka podvojena ličnost. Na kraju je strip pobijedio iako se i danas ponekad bavim pisanjem. Strip posmatram kao jedan vrlo dobar način da se izraze ideje, jer možete kombinovati crtž-sliku i tekst-riječ, što je sasvim dovoljno da proizvedete neke značajne efekte tom formom izražavanja. Vrlo je zahtjevno, ali je i pored toga strip skrajnut kada se govori o umjetnosti. To možda i nije loše jer onda strip autori ulažu poseban napor i u toj sferi se zadržavaju ljudi koji to žele i vole da rade, zato što nije mnogo isplativo a zahtijeva veliki napor. To je neka djelatnost kojom se bave uglavnom entuzijasti.
Koji su najveći izazovi sa kojima ste se Vi susretali, da li je nekada bilo (auto)cenzure i jeste li i Vi jedan od tih koje je entuzijazam zadržao u svijetu stripa?
Problem možda čak i veći od cenzure je slaba isplativost bavljenja time. Vi ste prisiljeni da radite za malo ili nimalo novca i čovjek se iscrpi tako. Ukoliko ste dovoljno produktivni i neprekidno radite možete nekako da preživite. Prva prepreka je to što se često pitate da li vrijedi baviti se time, nijeste sigurni da li to nekoga uopšte zanima ili ne. Sada kada pogledam unazad nije mi žao što sam ovo odabrao - uživao sam i pretvorio sam svoj život u strip, na neki način. S obzirom na to da puno objavljujem stalno tražim nove teme, izučavam nešto, radim i pronalazim izazove u svemu tome.
Koristeći pseudonim, Aleksandar Zograf, jedno vrijeme ste objavljivali stripove, a pod svojim imenom, Saša Rakezić, pisali tekstove. Može li se reći da ste tako i sami postali neki lik koji bi se u stripovima mogao pronai? Ta “podvojena ličnost” sa dva identiteta i životima koji se razdvajaju ili prepliću.
Ja mislim da smo svi mi na neki način višestruke ličnosti. Uvijek u nama postoji više ličnosti koje su ponekad čak i suprotstavljene i koje mogu da imaju zajednička posmatranja, a nekad i ne. Vjerovatno to najviše ima veze sa ispitivanjem samoga sebe. Ja sam u Americi devedesetih godina objavio strip čiji je naziv “Psychonaut” - “Psihonaut”, dakle putovanje kroz samoga sebe. Smatram da je strip način da vi shvatite svijet oko sebe, ali i sebe samog u tom svijetu i da kroz tu međuigru zapravo shvatite šta je život, zašto smo ovdje, kako smo se zatekli u ovom vremenu i prostoru. To su pitanja koja bi trebalo uvijek da nas intrigiraju, jer ako smo ignorantno nastrojeni prema dimenziji u kojoj nam je suđeno da živimo onda osuđujemo sebe na ograničenost. Meni se više sviđa da stalno postavljam pitanja i pokušavam da razumijem i sebe i druge. To je jedan proces koji traje - stalno postavljate nova pitanja, dobijate odgovore i tražite druge.
Na čemu trenutno radite, kakvi su planovi za dalje?
Situacija sa kovidom-19 je pomjerila mnoge od mojih planova. Trebalo je da se dese izložbe u Amsterdamu, Budimpešti, Zagrebu i još ponegdje. Sve je odloženo, pomjereno i ne znam kada će se realizovati. Postoje vrlo ozbiljne najave da neke od tih aktivnosti, kao što je knjiga u Italiji, vide svjetlo dana tokom ove godine. Prilično me zanima arheologija, a nedavno sam se vratio iz dvije pećine iz istočne Srbije gdje sam bio zajedno sa arheolozima koji su istraživali mjesto gdje su vjerovatno živjeli neandertalci i savremeni ljudi jedni pored drugih. Tako pokušavam da razumijem prošlost kojom nastavljam da se bavim. Rad na stripovima u vremenu se nikada ne prekida. Stalno se pojavljuju nove teme i svakodnevno razmišljam o tome...
Kulturni fenomen "Alan Ford"
Kako ocjenjujete kulturu čitanja stripova danas? Strip je u SFRJ možda doživio vrhunac popularnosti?
Činjenica je da smo mi bili jedna od zemalja koja je imala sreću koje nijesmo bili dovoljno svjesni. Kod nas su bili prevođeni američki, francuski, italijanski, španski, engleski, kakvi ne sve stripovi, dok je u većini zemalja bila najpopularnija lokalna produkcija. Iako je zemlja bila sa druge strane gvozdene zavjese, dakle nije bila jedna od kapitalističkih zemalja, ona je ipak sa dosta otvorenosti prihvatila strip kulturu. To je kod nas vidljivo na fenomenu "Alana Forda". Moj prijatelj Lazar Džamić je napisao knjigu o Alanu Fordu koja je imala pet izdanja. Dakle, knjiga o fenomenu stripa koji je bio popularan isključivo u dvije zemlje - Italiji i Jugoslaviji, s tim što u Italiji nikada nije dosegao tu vrstu kult statusa kao u Jugoslaviji. Nakon rata koji se desio na ovim prostorima u svakoj od republika se pojavljuju nova izdanja Alana Forda što govori o tome da je dubina popularnosti tog stripa bila pozamašna. Često se i ne zna da je to u drugim zemljama potpuno nepoznat strip. Iako je radnja smještena u Njujorku nećete naići skoro ni na koga u Americi ko poznaje taj strip. Postojali su pokušaji da se prenese u nekoliko zemalja, ali svuda je izašlo svega nekoliko izdanja, dok se u Jugoslaviji non-stop reizdaju stara izdanja Alan Forda i danas vi ne možete više pronaći stripove Volta Diznija jer su nestali sa trafika, ali Alan Ford još uvijek postoji. To govori da je u pitanju jedan kulturni fenomen, ne samo čitalački. Nešto je postojalo u toj priči o nekompetentnim i nespretnim tajnim agentima koji gledaju kako da prođu ispod radara bilo kakvog autoriteta. Obično su priče o tajnim agentima glamurozne, a oni su poput supermena koji rješavaju svakakve situacije, a ovdje vidimo agente koji su ružni, nespretni i ništa im ne uspijeva. Ta priča je bila izuzetno dobro primljena u ovoj sredini, čak je uticala i na lokalnu leksiku, pa se mnogi od citata iz Alana Forda i danas upotrebljavaju.
Drugi primjer je predratna škola stripa koja je bila na snazi tridesetih godina. Mi danas znamo da je strip u Zagrebu, a naročito u Beogradu u kojem je tada postojalo više desetina aktivnih autora, bio na svjetskom nivou. Pojava stripa tridesetih godina je bila primljena sa toliko entuzijazma da su odmah nakon toga u našim sredinama ljudi počeli sami da crtaju stripove. Tada stripovi nijesu bili potpisivani, a u mnogim sredinama su bili prevođeni stripovi, naročito beogradske škole stripa, a ljudi nijesu ni znali da ti stripovi dolaze iz neke Srbije. Po svemu sudeći i Aleksandar Ivković koji je imao organizaciju za distribuciju stripova domaćih autora u inostranstvu imao je firmu registrovanu u Parizu, pa je vrlo moguće da svojim komitentima nije ni govorio da su to stripovi sa nekog Balkana. Mi danas znamo da su stripovi tridesetih godina bili prevođeni u Danskoj, Švedskoj gdje su stripovi naših autora objavljivani u ženskim časopisima što je vrlo interesantno, zatim u Poljskoj, u Bugarskoj je nastala čitava scena naročito tokom rata četrdesetih godina gdje su stripovi sa srpskog prevođeni na bugarski, takođe je i u Francuskoj bilo mnogo naših autora koje su primijetili kritičari koji se bave vizuelnom umjetnošću, a saznali smo da je bilo prevoda i u Brazilu i Argenitini, pa čak i u Turskoj.
Svakodnevno se bavim svakodnevicom
Kako na Vas i Vaš rad utiču političke okolnosti, situacija u društvu i ostalo?
Meni se dopada da govorim ne kroz metaforu, već kroz podučavanje. Moj strip se devedesetih godina bavio Srbijom pod Miloševićem, međutim nijesam napravio nijedan strip u kojem sam napisao, na primjer, “Milošević je budala” jer mislim da je to suviše jednostavno i vulgarno. Mislim da svi stripovi koje i danas radim govore o današnjem trenutku, čak i kada govorim o nečemu što se dešavalo u praistoriji povezano je sa onim danas. Svi moji stripovi govore o sadašnjem trenutku koji me svakako vrlo zanima, koji nastojim da shvatim... Svakodnevno se bavim svakodnevicom, pa čak i kada odlutam u prošlost to je samo zato da bih se vratio i pokušao da shvatim sadašnjost.
Autor: Jelena Kontić
Foto: Ana Mitrović
