понедељак, 24. јун 2019.

Skalpirani, krimi priča sa aromom vesterna ili u zemaljskom paklu za Indijance




Za redovne strip čitaoce „Vertigo“ je ime za američke visoko kvalitetne stripove. Iako je faktički deo „DC“ giganta koji je poznat pre svega po svojoj ergeli super-heroja na čelu sa Supermenom, Betmenom i Čudesnom ženom, „Vertigo“ prvenstveno objavljuje dela namenjena odraslijoj i zahtevnijoj publici. Stoga se mesečnim sveskama ili knjigama sa ovim zaštitnim znakom pristupa sa posebnom pažnjom koja, najčešće, biva adekvatno nagrađena. Serijal „Skalpirani“ scenariste Džejsona Arona i crtača Rajka Miloševića Gere u potpunosti potvrđuje rečeno. Od 2007. kada se pojavio do 2012.g. kada je okončan, nakon 60 svezaka (svaka sa oko 24 stranice), serijal je privlačio veliku pažnju čitalaca i kritike (i pohvalne i negativne). Sama postavka priče je provokativna jer se dešava u jednom od indijanskih rezervata koji su autonomna geta (čitaj, koncentracioni logori) za ostatke starosedelaca koje su beli doseljenici masakrirali (čitaj, izvršili genocid) u ime civilizacije (čitaj otimanja resursa). Potomci nekadašnjih gospodara prerija, šuma i planina „humano“ su  saterani u rezervate gde, sistemski marginalizovani, žive od bonova za hranu i kriminala. Alkoholizam, narkomanija i prostitucija su svakodnevne pojave kontrolisane, barem formalno, od lokalnih policajaca (takođe Indijanca) kojima rukovode korumpirani političari-poglavice; svako od njih ima svoju računicu i ambicije da i dalje zarađuje na tuđoj muci, grbači i neznanju. Mlade generacije, dok još ima bunta u njima, pokušavaju da nešto promene (makar i nasilno); kasnije, kako im snaga kopni a telo se privikava na alkohol i droge oni tonu u bezvoljnost postajući nema (ugojena) masa kojom vladaju siledžije i njihovi nalogodavci. Rečju, rezervati, u ovom slučaju Oglala Sijuksa pod  nazivom „Prerijska ruža“ u južnoj Dakoti „gde je veliki narod Sijuksa došao da umre“ oličenje su bezmernog ljudskog jada, bede i zla, skup poniženih i uvređenih. Niko od mnoštva živopisnih strip likova nije ni potpuno dobar ni potpuno loš jer iza svakoga stoji životna priča koja ga istovremeno i opravda i optužuje: Dešajel Zli Konj, agresivni momak koji se vraća u rezervat da postane potrčko-policajac sin je buntovne majke Đine, Crvena Vrana, poglavica, buntovnik u mladosti a sada političar i biznismen diluje drogu, nemilosrdno uništava konkurenciju i želi da otvori veliki kasino koji će svojom zaradom, kako tvrdi, poboljšati život u rezervatu, njegova ćerka Kerol besomučno menja ljubavnike, Dizel je manijakalni ubica, FBI agent Nik opsednut je željom za osvetom dugom tri decenije, Kečer okajava svoje grehe u alkoholu i misticizmu, mladi Dino samo hoće da pobegne u Kaliforniju dok Lorens, u ime mladalačkih ideala, doživotno leži u zatvoru za ubistva koja nije počinio...

„Skalpirani“ su krimi priča (sa „aromom“ vesterna) u kojoj ne postoji razlika između Dobra i Zla jer se „dobri momci“ od loših razlikuju samo po policijskim značkama ali je zato jasna podela na Indijance i belce (i na njoj otvoreno rasistički insistiraju i belci i Indijanci). To je, barem u prvoj od ukupno pet knjiga „de luks izdanja“ („Darkwood“, 2017), povest o policajcu na tajnom zadatku u samom srcu kriminala, kojoj egzotičnost mesta dešavanja daje dodatnu atraktivnost i pojačanu socijalnu notu. „Indijansko pitanje“ bilo je jedan od glavnih argumenata negativnih kritika serijala: scenariju je oštro zamerano da podstiče predrasude o „lošim Indijancima“ što je, navodno, politički nekorektno. Ovakvo „čistunstvo“ ipak je preterano kao i optužbe da strip ponavlja oveštale krimi šablone. Nije sporno da žanrovska dela barataju određenom ikonografijom (što čine manje ili više vešto) i po tim karakteristikama bivaju prepoznata i čitana u određenom ključu. „Skalpirani“ nisu izuzetak po tom pitanju ali jesu po pripovedačko-scenarističkoj veštini i strategijama. Radnja se naizmenično dešava u sadašnjosti i prošlosti i ovo kretanje napred-nazad otkriva i razrešava neke tajne ali daje i uporedni uvid u razvoje ličnosti što je, pak, jedno od težišta priče: trošenje i propast mladalačkih ideja i zanosa čime se, pak, oštro potcrtava i bezizlaznost situacije u kojoj junaci opstaju.

Koliko god da je Aron uspešan scenarista R. M. Gera je još bolji crtač. Njegov prljavi grafizam briljira a bravurozne kjaroskuro slike montirane su u vratolomno brze table koje ostavljaju bez daha. Posmatračevo oko mahinalno se vraća na viđeno jer gustina detalja i bizarnost rakursa ne dozvoljavaju da se preko slika „olako“ pređe. Ukidanjem margina (posle par epizoda) čitava površina stranice postaje poprište crtačkog umeća pa slike urastaju jedna u drugu tvoreći monolitne celine guste atmosfere i vanredne likovnosti. Gera je u „Skalpiranima“ na vrhuncu svog impozantnog i višestruko dokazanog likovnog umeća ovog puta obogaćenog i sjajnim, sugestivnim kolorisanjem.

Rečju, „Skalpirani“ su vanredno zanimljiv strip serijal kome treba pokloniti punu pažnju. Nakon iščitavanja prvog toma svakako sledi željno iščekivanje sledećih.


(„Dnevnik“, 2018)
Autor: Ilija Bakić
Tekst i fotografija preuzete sa sajta stripvesti.com

Нема коментара:

Постави коментар

Maxi Tex #22

  Scenario: Nizzi Claudio Crtež: Alessandrini Giancarlo Naslovnica: Villa Claudio