среда, 27. фебруар 2019.

Sećanja: Intervju - Rastislav Durman




Ko je Rastislav Durman?
Zavisi od toga ko na to pitanje odgovara – pretpostavljam da bi po mene najpovoljniji odgovor dala Vanilija, jedna od naših mačaka.

Rođeni ste u Senti. Kakve su vaše uspomene iz detinjstva?
Rođen sam u Senti, ali su me u Novi Sad doneli kao malo veću bebu, tako da moje pamćenje počinje na novosadskom naselju Satelit, koje je tada bilo na obodu grada, gde smo imali veliku kuću sa dvorištem i baštom, a odmah iza bašte bagremovu šumu – taman ono što čoveku treba pre škole i kada ide u osnovnu školu i ima punu ulicu vršnjaka. U to doba bio sam – na moju veliku sreću – izložen uticaju dvojice teča oženjenih tetkama koje nisu imale decu, pa sam u njihovim porodicama imao poseban status. Prvi je bio Radomir Kostić, profesor književnosti u karlovačkoj gimnaziji, intimus više velikih pisaca, boem i bonvivan koji me je vodao kao svog „čiraka“ i od koga sam naučio gomilu znanja i veština neophodnih da se uživa u životu. Drugi je Josip Rajman, Čeh, neverovatan erudita i poliglota koji mi je otkrivao neverovatne svetove, bio je za mene ono što su danas klincima Discovery i Nacionalna geografija.

Kada i kako ste prvi put došli u kontakt sa stripom?
Kod nas u kući bila je tradicija kupovanja i koričenja Politikinog Zabavnika, tako da sam sa stripom bio „na ti“ od malih nogu. Jedino što u to vreme – pa ni dugo posle – nisam ni pretpostavljao da ću se stripom baviti na drugi način do čitanjem.

Koje stripove i strip junake ste naročito voleli?
Asteriks kao alfa i omega, do te mere da sam u Parizu otišao do Dargoa da se upoznam sa Gošinijem – to nisam, sreo sam Morisa. Kada je Gošini umro, počeo sam da pišem epizodu u kojoj je Cezarov atentat nameštaljka, a Cezar se povlači u penziju u galsko naselje, ali nisam odmakao dalje od desetak tabli, pošto su mi iz Dargoa napisali da će seriju nastaviti da radi isključivo Uderzo.

Kako je dalje teklo vaše školovanje?
Završio sam gimnaziju u maju 1975., a onda se već u decembru zatekao u vojsci svojom krivicom, nisam u vojni odsek odneo potvrdu da sam redovan student. Prebacio sam se u vanredne studente i onda se to oteglo – po povratku iz vojske počeo sam da radim na televiziji, bio friško oženjen i jugoslovenska i opšta književnost je bila poslednja stvar koja me je interesovala u životu. Kada sam video da je đavo odneo šalu, seo sam i pola treće i četvrtu godinu dao za nekih šest meseci. Tu sam se primio na učenje, pa sam u sledeće dve godine obavio poslediplomske studije, ali nikada nisam magistrirao – prijavljivao sam temu jedno tri četiri puta, ali uvek kada je bilo hoću li vreme posvetiti pisanju magistarskog ili nečega drugog, uvek je pobedilo nešto drugo.

Kako je tekla vaša karijera?
Radim kao novinar, scenarista, urednik, televizijski reditelj i medijski konsultant. Između 1977. i 1992. godine bio sam saradnik programa, urednik, scenarista i reditelj na TV Novi Sad, uglavnom kao slobodni filmski radnik. Narednih nekoliko godina proveo sam u Slovačkoj, u Košicama, gde sam bio direktor programa studija MDA i preduzeća D&D Communitacions LTD. Nakon povratka u Srbiju radio sam kao konsultant za televiziju u IREX-ovom ProMedia programu. 2002. osnivam Media Art Service International (Media Art Content doo od 2010.) u Novom Sadu, koji se bavi izdavaštvom, radio i TV produkcijom, podrškom medija i konsaltingom. Osnivač sam i prvi glavni urednik Linka, časopisa za medijske profesionalce. Od avgusta 2011. vodim Odeljenje za razvoj programa RTV Vojvodine. Kreirao sam i uredio dva stručna zbornika o lokalnoj televiziji, jedan o tržištu AV sadržaja. Autor sam četiri televizijske serije, četrdesetak radio i TV drama, stotinak dokumentarnih filmova, tri (i po) knjige proze: Svašta od mene (1983), Zagonetni znak (sa Nevenom Simin, 1986), Njofokle (1989), Verka zlatna i čarobna (2008). Prozni i dramski tekstovi prevođeni su mu na engleski, ruski, francuski, slovački, češki i mađarski.

Tokom osamdesetih godina bili ste jedan od scenarista veoma popularne serije za decu Lutkomendija. Možete li reći nešto o radu na ovoj seriji?
Pre raspada Jugoslavije bila je stvar prestiža medija da imaju pisce kao zaposlenike, pa su tako na TV Novi Sad radili Ferenc Deak, Đorđe Fišer, Đula Feher, Svetislav Ruškuc, Miroslav Nastasijević, Ana Njemoga Kolar, Pero Zubac – a verovatno sam nekoga i zaboravio. Što će reći da nije bilo teško okupiti ekipu za neki projekat. Miroslava Nastasijevića je kao urenbika dečjeg programa na seriju nagovorio lutkar Miša Radaković, pa je Nasta iz kuće uzeo Đorđa Fišera i mene, iz radija Pavla Jankovića Šoleta, iz Zmajevih dečjih igara Radeta Obrenovića, pa još Mošu Odalovića. Svako od nas predložio je svoje junake za koje je pisao skečeve i songove, a ponekad, pogotovo u drugoj sezoni, uskakali smo i u tuđe likove. Serija je doživela veliki uspeh, bila jedna od najprodavanijih domaćih serija, a i dan danas se gleda na Youtube kanalu.





Godine 1987. pojavila se knjiga Zagonetni znak. Kako je ova knjiga nastala?
Nevena Simin uređivala je u to vreme Dečju stranu u Dnevniku i razmišljali smo kako da uključimo decu, a da to ne bude samo puko objavljivanje dečjih radova nastalih u literarnoj i likovnoj sekciji. Prvo je bio objavljen konkurs za originalnu priču da nađemo talentovanu decu, a kada smo ih našli, odveli smo ih u Vrdnik na tri dana. Rekli smo prvu rečenicu: „Telefon je uporno zvonio“, a deca je trebalo da kažu šta je bilo dalje, pa posle toga sve tako do kraja. Nevena i ja smo samo intervenisali vrlo malo, recimo kada se gubila logika priče ili da vratimo na prethodnu tačku kada je skrenula u ćorsokak. Sve smo snimali i bilo je par stotina stranica stenograma koje smo Nevena i ja uzeli kao građu za roman. Takve radionice ponovili još dva puta i interesantno je koliko smo Nevena i ja u Zagonetnom znaku isto razmišljali, sedi jedno od nas za mašinom i kuca, pa ustane da skuva kafu, a drugo nastavi i ne može da se primeti razlika u rukopisu. Već u sledećem romanu, Kamena (izašao je u nastavcima u Dnevniku) građu više nismo doživljavali na isti način, pa je neka poglavlja napisala Nevena, neka ja. U trećem projektu više nismo mogli da se dogovorimo ni oko priče, pa smo građu iskoristili tako što je Nevena napisala pozorišnu predstavu, a ja scenario za TV film Kad dođe zmaj koji sam snimio u Slovačkoj. Treba reći da smo svo ovo vreme Nevena i ja bili i ostali najbolji prijatelji, ova priča samo pokazuje kako smo kao pisci sazrevali u različitim pravcima.

U to vreme ste puno radili za televiziju, posebno za dečji program. Šta biste još izdvojili?
Televizija je bila moje osnovno zanimanje – ostala do danas – tako da je sve drugo što sam napisao ili uradio kolateralna korist. Pesnik Miroslav Nastasijević je televiziju definisao kao „mašinu za ubijanje pisaca“. Srećom pa mašina i nije tako savršena.

Zanimljivo je da ste sarađivali i sa Dnevnikovom edicijom X-100 romana?
U industriji roto-romana su se osamdesetih vrtele vrlo ozbiljne pare zbog toga što je tržište bilo veliko, naslovi su išli u sto ili dvesto hiljada primeraka, a glad za tekstovima stalna pošto je, koliko se sećam, svake nedelje išlo novo izdanje. Veliki broj „pravih“ pisaca se tu pojavljivali bilo kao autori (pod engleskim pseudonimom), bilo kao prevodioci, bilo kao recenzenti. U to vreme objavljeno je dosta romana koji su samo po ambalaži bili petparački, a u suštini se radilo o dobroj literaturi. Nešto od toga objavljeno je kasnije kao „pravo“ književno izdanje, pod imenom pravog autora, ali u neuporedivo manjem tiražu i sa manje čitalaca.

Početkom devedesetih selite se u Slovačku...
Već na samom početku sam video da parlamentarna demokratija neće umeti da peva kao što smo osamdesetih pevali o njoj, a devedeset prve sam bio definitivno zgađen onim u šta se Jugoslavija pretvorila. Vlast preuzima šljam i kontroliše medije na način prema kome je ono što je Komunistička partija radila osamdesetih bilo na nivou lektire za niže razrede osnovne škole. U to vreme bio sam slobodnjak i gubitak hrvatskog, bosanskog i slovenačkog tržišta više je nego uzdrmao moj kućni budžet. Sa šljamom nisam hteo, a kako mi držanje jezika za zubima nikada nije bila vrlina, jedna po jedna redakcija za koju sam radio počela je da me stavlja na crnu listu.  
Najduže sam se održao na TV Novi Sad i to samo zahvaljujući tome što su me prijatelji držali u školskom programu pa sam bio donekle ispod radara, ali je bilo jasno da su čistke na televiziji tek počele, što se posle pokazalo tačnim. Prihvatio sam poziv prijateljice Ane Njemoge Kolar da joj se pridružimo u Slovačkoj, pa smo tako supruga, sin i ja sa dva kofera i osamsto maraka krenuli u svet. Na početku smo živeli od stana u Novom Sadu koji su moji roditelji prodali, mada sam počeo da radim već posle mesec dana. Zahvalan sam Košicama i Košičanima koji su nas primili i prihvatili kao da je najnormalnija stvar na svetu da tamo živimo, pre svega reditelju Marcelu Dekanovskom, koji je bez po reči pristao da bude slovački partner bez koga nije bilo moguće osnovati firmu, a bez firme imati radnu i boravišnu dozvolu; Andreju Lukaču koji je znao naš jezik i odmah uzeo da prevodi moje tekstove i objavljuje ih na radiju, Tiboru Vargi koji mi je bio ne samo snimatelj nego i odani prijatelj, mogao bih da nabrajam do sutra. Ukratko, Slovačka nam je tih nekih desetak godina bila pravi dom. Da smo ostali, verovatno bismo morali da se selimo u Bratislavu pošto se krajem dvadesetog veka slovačka državna televizija centralizovala i o dokumentarnom, igranom i dečjem programu u celoj zemlji odlučivalo u prestonici. Početkom dvehiljaditih dobio sam, međutim, ponudu koja se ne odbija, da uđem u Irexov tim koji je u Beogradu radio na razvoju medija.





Po povratku u Novi Sad, osnovali ste Media Art Service International?
Negde u martu 2002. nije mi u Irexu produžen ugovor, nismo se složili oko prioriteta – tadašnji šef kancelarije forsirao je informativu, ja sam mislio da je važnije raditi na podizanju kapaciteta „sporovoznog“ programa, pre svega dokumentarnog i igranog. Neko atraktivno mesto nisam mogao da nađem, pa sam rešio da idem u privatnike i tako je osnovana agencija Media Art Service International, od 2009. da bismo mogli da radimo sa inostranstvom, prerasli smo u Media Art Content doo, preduzeće za proizvodnju medijskog sadržaja. Zbog angažmana na RT Vojvodine nisam više direktor, nego sam u upravnom odboru. Media Art trenutno radi na više projekata, a primarni cilj jeste osvajanje stranog medijskog tržišta. Vezano za strip, Media Art je sredinom prošle decenije objavila pilot broj Enee, časopisa za afirmaciju stripa koji je uredio Toza Obradović. Drugi broj nije ni izašao obzirom da nismo uspeli da rešimo pitanje distribucije.

Poslednjih godina radili ste u dramskom programu Radio Novog Sada...
Negde u leto 2011. Siniša Isakov postaje generalni direktor RTV i poziva me da radimo na osnivanju Centra za razvoj, gde počinjem da vodim Odeljenje za razvoj sadržaja, koje je uradilo nekoliko značajnih stvari, između ostalog i reafirmaciju radio drame, pa je 2012. posle dugo vremena objavljen i konkurs za tekst za radio dramu. Trenutno radimo na razvoju igrane TV serije na slovačkom jeziku i nadam se da ćemo uspeti da isteramo projekat do kraja, bez obzira na finansijske i druge okolnosti koje nam ne idu na ruku.

Ljubitelji stripa posebno pamte vašu saradnju sa Krešimirom Zimonjićem na stripu Nokak. Kako je došlo do ove saradnje?
To što sam otišao u vojsku na petnaest, a ne na dvanaest meseci ima i poneku dobru stvar, a to je što sam u vojničkom klubu u Mariboru sreo Krešu i što smo se vrlo brzo sprijateljili. Kreša je u to vreme strip zvezda u usponu, uvlači me u svet stripa, ja jedva dočekao. Radimo par tabli za omladinsku štampu, a onda se rađa naš prvi zajednički junak, novinar iz starog Rima Antonijus Skriptus. Imam nekoliko sačuvanih fotokopija, ali kako dijalog nije upisan, pojma nemam o čemu se tu radilo, niti da li smo epizodu završili. Pošto smo odradili vojsku – Kreša je ostao nekoliko meseci duže – i kada nam se „otvorila“ Stripoteka, smislili smo Nokaka koji je zamišljen kao parodija Konana, ali je vrlo brzo postalo jasno da on nije ničija parodija nego sasvim svoj. Prvo smo uradili dve epizode od desetak tabli da se karakteri i svet malo „razgaze“, a onda i ceo album Akademija za ale, aždaje i čudovišta.  Izašao je prvo u Stripoteci u nastavcima, pa u Patku, a onda ga je Kreša montirao tako da je objavljen u dnevnim kaiševima u Jutanjem ili Večernjem listu, sada ne mogu da se setim. Posle toga Kreša je sve manje radio strip pošto je poleo sa animiranim filmovima u Zagreb filmu, ja sam upao u televizijsku mašinu za mlevenje mesa, pa smo rad na novom albumu odlagali i odlagali da ga nikada i ne uradimo.





Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih pišete scenarija za brojne autore Novog Kvadrata i Beogradskog kruga 2. Čega se sećate iz ovog perioda, kako je išla saradnja sa autorima...?
Bilo je romantično, gomila klinaca koja je mislila da će svojim radom da napravi onu polugu koja će da pomeri Zemlju. Stripovi su rađeni uglavnom za omladinsku štampu u jednoj tabli, bili su to gegovi, fantastika, razmatranja egzistencije i smisla, društvena kritika, satira, priče u Harmsovom i Birsovom maniru. Mnogo se razgovaralo o stripu i životu, debatovalo, a i pilo. Mislili smo da smo jako važni i revolucionarni što, sa ove distance, i nije bilo baš tako jako, mada se ne može osporiti činjenica da su Novi Kvadrat i Beogradski krug 2 bili pretkretnica u istoriji jugoslovenskog stripa, a u isto tako i mali kvantni skok na ondašnjoj kulturnoj sceni koji je uveo neke nove teme i neke nove pristupe. U tim kvadratnim i kružnim druženjima sam učestvovao samo povremeno, budući da sam bio u Novom Sadu, a mesta radnje bila Zagreb i Beograd. Moja scenarija je Beogradskom krugu 2 distribuirao Bojan Đukić, a Ivica Puljak i još jedan autor Kvadrata koga ne mogu da se setim su me kontaktirali na Krešin nagovor.

Sa Ivicom Puljkom ste uradili strip Gdesi Gdejms...?
Sa Ivicom me je upoznao Kreša, njih dvojica su bili drugari, a vrlo brzo smo se i sprijateljili. Gdesi Gdejms je bio prodija na vestern, uradili smo za Stripoteku jednu ili dve epizode od po, valjda, desetak tabli. Pojma nemam zašto nismo nastavili serijal.

Brboslav je takođe jedan od junaka po kojem ste bili prepoznatljivi...
Brboslav je mrav koji je imao potrebu da bude drugačiji od drugih mrava i Ivica i ja smo rešili da prvo vežbamo na epizodama od jedne table, a onda krenemo na veći format. Iako je objavljeno – valjda – desetak epizoda, nismo bili zadovolnji, i priča i crtež, iako posebno sasvim dobri, u kombinaciji su bili isuviše komplikovani za praćenje.

Sarađivali ste i sa Staborom na stripovima Diogen i Zeka Pega...
Stabor i ja smo se upoznali – i baš sprijateljili – radeći za Dnevnikov humoristički časopis Osmeh. Dnevnik je izdavao i Neven, gde smo dobili narudžbinu za Zeku Pegu – Zeka Pega bio je zaštitni znak dečje kozmetike, a Stabor i ja smo morali da ga učinimo karakterom, na isti način kao što je Mornar Popaj postao lik da bi se bolje prodavao spanać. Stabor i ja hteli smo da imamo svog autentičnog junaka, pa je tako nastao Diogen u epizodama od jedne table. Znam da smo nekoliko tabli prodali – ne sećam se i kome – kao što se ne sećam da li je taj strip uopšte negde objavljen. Moj otac uspeo je sačuva moju traljavo vođenu arhivu dok smo bili u egzilu, manji deo je propao, veći se još uvek nalazi u podrumu u kutijama koje ne planiram da otvaram u bližoj budućnosti. Sa Staborom sam se ređe viđao od kako se preselio u Beograd, a od mog odlaska u Slovačku izgubili smo svaki kontakt.

Sa Goranom Đukićem uradili ste i jednu epizodu Tarzana. Kako je došlo do ove saradnje i kakve su vam uspomene na rad na Tarzanu?
Iskreno rečeno, neke posebne saradnje – ono da smo sedeli zajedno i kadrirali, tražili rešenja i slično – nije bilo. Samo sam predao scenario uredniku, on ga je dao crtaču i strip sam video tek kada je objavljen. Bila je to industrijska proizvodnja.

Jedan ste od retkih domaćih scenarista koji nije radio na serijalu o Velikom Bleku. Da li je bilo takvih ponuda, kao i sličnih ponuda od strane Dnevnika (npr, serijal Lun kralj ponoći...)
Nije mi bilo nuđeno da radim Velikog Bleka, a i da jeste, ne bih prihvatio, budući da je to vrsta stripa koju nisam ni čitao.

Šta vas je odvuklo od sveta stripa?
Nikada se nisam video kao  autora stripa, uvek sam sebe doživljavao kao pripovedača koji kao izražajno sredstvo bira nekada prozu, nekad radio dramu, nekada dokumentarni film, nekada strip, nekada nešto sasvim treće, a šta je to u datom trenutku, zavisi od mnogih okolnosti. Posle osamdesetih, tri puta sam bio blizu stripa, ali se nismo sreli. Prvi put devedesetih u Slovačkoj, tamo je bio i Ivica Puljak, probali smo za dnevne novine da pravimo kiševe o kasi iz samoposluge, ali te novine nisu bile zainteresovane za strip, nego su nam naručili nagradnu igru. Kada sam se posle devedesetih posle dugo vremena ponovo bio u kontaktu sa Krešom, spomenuli smo kako bi bilo zgodno napraviti još jednu epizodu Nokaka, pa je na tome i ostalo, trebalo je da napišem, pa nisam. Konačno, pre pet ili šest godina pokušao sam da napišem za mog Dušana album što mi baš nije uspelo – prvo, nisam uspeo da pogodim priču koja bi bila u Dušanovom stilu, a drugo, ispostavilo se da to baš i nije scenario za strip, nego za TV seriju.

Vaš sin Dušan se uspešno bavi stripom. Da li ste vi zaslužni za razvijanje ljubavi prema stripu kod njega?
Za Dušanovu posvećenost stripu zaslužan je najviše sam Dušan. Od kada je počeo da se bavi stripom, Dušan je rešio da samostalno gradi svoju karijeru, čak samostalnije nego što se meni činilo da treba. Kada je izašao neki komentar posle Severnog bunkera u stilu „šta se čudimo što je objavio kada znamo ko mu je tata“ bilo mi je baš krivo pošto sam taj broj Severnog bunkera video tek kada ga je Dušan doneo kući. A tako je i dan danas, za novo objavljivanje ili novu izložbu saznamo tek kada se dese. Žao mi je što Dušan sada nema uslove koje sam imao ja dok sam se aktivnije bavio stripom – veliko tržište i domaće profesionalne časopise sa velikim tiražima i istim takvim honorarima. To što Dušan radi mi se dopada, pogotovo serijal o Vilamu Henrihu, iako sam u početku bio pomalo skeptičan, sada je to svet sa čvrstom logikom i autentičnim karakterima koji nose priču.

Da li i danas pratite strip i šta čitate?
Čitam Dušanove stripove i stripove koji se nađu tamo gde on opbjavljuje. Vrlo retko sebe častim starim stripovima. Nove ne pratim.

Koliko su muzika i književnost uticali na vaš umetnički (stripski) rad?
Onoliko koliko književnost utiče na formiranje ličnosti dok se ličnost ne formira. Što se muzike tiče, neposredno iskustvo je trajalo nekih nedelju dana, kada smo u osnovnoj školi osnovali grupu Vakum (sada Griva). Toliko je otprilike trebalo ostalim članovima grupe da shvate i kažu mi da bi bilo bolje da pišem tekstove nego da sviram bas gitaru. Posredno, uradio sam nekoliko spotova, od kojih dva ili tri sa Grivom, a jedan (Vojvodino, Vojvodino, što si tako ravna?) nam se baš posrećio.

Kakav je odnos našeg društva i države prema stripu i umetnosti uopšte?
Kakvo društvo, dobro da odnosa uopšte ima.

Šta mislite o ideji da se u Novom Sadu osnuje muzej stripa?
Svaki muzej u Novom Sadu je dobrodošao.

Uporedite Novi Sad iz doba vaše mladosti i Novi Sad danas.
Novi Sad je još uvek novosadski, nije isti kao što je bio dok sam bio mlad (a i krompiri su sve sitniji, što bi rekao moj učitelj Đorđe Fišer), ali normalno je da se menja kako godine prolaze, ne može, a i ne bi valjalo da ostane zamrznut u vremenskoj kapsuili. Naravno, više bih voleo da su te promene bile u pravcu koji se meni dopadaju.   

Kako gledate na budućnost društva?
Roman koji upravo završavam – za sada se zove Božanstvena komedija, rimejk 2016, a kako će se na kraju zvati videćemo – daje nekoliko projekcija budućnosti, glavni junak i njegov anđeo čuvar obilaze paralelne svetove od kojih svakih lako može da postane budućnost ovog u kome smo sada. Stavio sam tamo i utopiju, ali nisam toliki optimista.

Vaš moto?
Ne držim.





Rastislav Durman je rođen 23. maja 1956. godine u Senti, ali se veoma brzo preselio u Novi Sad. Tu je završio i Filozofski fakultet i radio kao novinar, scenarista, urednik i reditelj na Televiziji Novi Sad. Početkom 1990-ih seli se u Slovačku, a desetak godina kasnije vraća se u Novi Sad i bavi se izdavaštvom, radio i TV produkcijom, podrškom medijima i konzaltingom, da bi 2011. dospeo na čelo Odeljenja za razvoj Radio televizije Vojvodine.

Sarađivao je sa novosadskim Dnevnikom u različitim izdanjima – Osmeh, Neven, Dečji Dnevnik, Edicija X-100 (u kojoj je objavljivao dela naučne fantastike pod pseudonimom D. T. Bird).

Stripom se bavi od kraja 1970-ih. Sarađuje sa Krešimirom Zimonjićem na stripovima Antonijus Skriptus i Nokak, sa Ivicom Puljkom na stripovima Brboslav i Gdesi Gdejms i sa Borislavom Stankovićem Staborom na stripovima Zeka Pega i Diogen. Scenarista je i jedne epizode stripa Tarzan (crtež Goran Đukić).

Autor je više televizijskih i radio drama i serija, dokumentarnih filmova, a objavio je i četiri knjige proze.


Autor: Predrag Đurić
Tekst i fotografije preuzete sa sajta stripvesti.com

Нема коментара:

Постави коментар

Maxi Tex #22

  Scenario: Nizzi Claudio Crtež: Alessandrini Giancarlo Naslovnica: Villa Claudio