уторак, 26. фебруар 2019.

Sećanja: Intervju - Leonid Pilipović

Ko je Leonid Pilipović?
Pročitajte intervju do kraja pa procenite sami.

Rođeni ste u Subotici 1969. Čega se najradije sećate iz detinjstva?
Starog dvorišta u centru grada tipičnog za Suboticu, gde se nekada nalazilo javno Fekete kupatilo. Tu u tom dvorištu smo živeli sve do 1977. godine. Bila su to lepa vremena, živelo se skromno, ali bezbrižno i u harmoniji sa prilično šarenim komšilukom. Bilo je tu nas nekoliko klinaca, dovoljno da nam ne bude dosadno, pa čika Ivan sa svojom malom farmicom papagaja, Eta-neni sa svojim malim psom Čepikom ... Pravi mali mikrosvet u strogom centru grada. Često posetim to dvorište kada prođem tuda... Budi lepe uspomene.

Šta je tadašnju Suboticu razlikovalo od danjašnje?
Ritam. Živelo se po nekom nepisanom protokolu, bez žurbe i nervoze… Sve je imalo svoje vreme i svrhu. Ljudi su se trudili da ne remete taj poredak. Danas Subotica sve više podseća na palanku pogubljenu u aritmiji i disharmoniji. Taj nekadašnji mir se negde izgubio, ispali smo iz koloseka. Kao i svuda, uostalom.

Kada ste prvi put došli u kontakt sa stripom? Koje stripove ste naročito voleli?
Još dok sam bio u zabavištu, mama mi je kupovala male Vjesnikove sveščice  Toma i Džerija i to je, mislim, bio prvi strip, koji sam više gledao nego čitao. Kasnije, u osnovnoj, u ruke mi je dospeo nedeljni dečji časopis Neven, koji sam od prvog broja uredno kupovao sve do kraja osnovne škole (i dan danas čuvam sve brojeve). A u njemu na poslednjoj strani – strip Lijanko Radiča Mijatovića, a unutra Troje nesalomivih i Poručnik Tara Baneta Kerca i kaiševi Miš Kosta Zorana Janjetova. Stvarno sam uživao čitajući ih. U to doba početkom ’80 tih, posle kratkog zanimanja za super heroje (u Eks almanahu) Spajdermena, Dardevila, Srebrnog Letača i ostalih, u ruke mi je dospeo Yu strip magazin i tu sam potpuno odlepio na tu ekipu Novog kvadrata - Kordej, Ilić, Zimonjić… To je bilo vreme Novog talasa u muzici, na koji sam se posebno primio, pa mi je takav stripski izraz savršeno odgovarao… Časopis Spunk sam posebno voleo, ali me je nervirao loš povez.

Da li ste pratili Bonelijeve junake i koje?
Ne. Nikada. Nije da nisam pokušao, ali nije išlo. Moj prvi komšija je bio pravi zaluđenik za Bonelijeve stripove, od njega sam uzimao u par navrata neke brojeve Zagora, koji mi se učinio najzanimljivijim, pa da probam da pročitam, ali jednostavno nije me privlačilo. Jedini broj koji sam pročitao od korica do korica bila je epizoda Beli tigar. Generalno, ceo problem koji sam imao sa Bonelijem bio je crtež, koji mi se nikako nije dopadao. Ja sam crtač, vizuelno doživljavam stvari i ako me crtež ne privuče, nema šanse da ja to čitam. Znam, to nije ispravan pristup, ali tako je kako je. Isto je i sa Alan Fordom. I dan-danas ne kapiram tu vrstu humora.

Srednju školu ste pohađali u Novom Sadu. Kakve su vam uspomene na Novi Sad?
Dve najlepše godine moje mladosti. Dao bih 10 godina života da mi se ponovi taj period od 1986-1988. To je, valjda, jedina škola iz koje učenici ne da nisu bežali sa časova, već nisu mogli kući da nas oteraju. Znali smo do kasno da „blejimo“ u školskom krugu, dok nas dobri domar Ostoja ne zamoli da idemo kući. Ekipa koju sam tamo upoznao uglavnom je bila navučena na francusko-belgijsku školu stripa. Moj najbolji ortak iz razreda Buca Popović bio je pravi fan Mebijusa i imao je zavidnu kolekciju njegovih originalnih albuma iz Francuske, koje sam tada prvi put u životu video. Kao i mnogi drugi, i ja sam bio potpuno očaran majstorijama Žana Žiroa, jednostavnim linijama, savršenim crtežom. Svi koji smo se tada ložili na stripove želeli smo da crtamo tako lako i jednostavno kao on, međutim brzo smo shvatili da put do Inkala vodi preko Bluberija, tj. da bi crtao kao Mebijus moraš prvo da prođeš školu Žana Žiroa. A to nije baš tako lako. Tada mi je, valjda, postalo jasno zašto se nikada nisam primio na Bonelijeve stripove.

Da li ste tada imali prilike da se sretnete i upotnate sa nekim od novosadskih autora?
Sama činjenica da idem u školu u koju su išli Zoran Janjetov, Dejan Nenadov i ostali mnogo mi je imponovala. Sećam se da smo moj drug Buca i ja jednom prilikom odlučili da radimo neke ilustracije za naslovne strane nekakvih Dnevnikovih kratkih romana raznih žanrova i da im ponudimo, pa šta bude. Odneli smo radove, a tamo nas dočeka niko drugi do veliki Gradimir Smuđa! Meni su se noge odsekle i da mi je neko tada rekao da ću 20 godina kasnije sa tim čovekom zajedno potpisivati albume na strip festivalima po Francuskoj, svašta bih mu rekao. Dnevnik je kupio jednu moju ilustraciju i to je bio prvi ugovor koji sam potpisao i dobio, za to vreme, pristojan honorar. Bio sam jako ponosan i pored toga što ta ilustracija nikada nije objavljena. Mnogo godina kasnije upoznao sam uglavnom sve novosadske strip velikane: Smuđu, Kerca, Janju, Nenadova, Radiča… Veliki majstori!





Prve stripove objavljivali ste u fanzinima Ples, Trt, Meteor, Šuljev zabavnik. Možete li reći nekoliko reči o ovim fanzinima i stripovima koje ste u njima objavili?
Jedini medij gde je u to vreme bilo moguće objaviti bilo šta bio je i ostao - fanzin. Nekako je sve to išlo uporedo sa mojim sve većim interesovanjem za muziku i većina stripova koje sam tada radio objavljena je u muzičkim fanzinima. Ono što si mogao da kažeš sa tri akorda na gitari, mogao si da kažeš na jednoj ili dve strane stripa u nekom underground fanzinu. Pravi Pank rok! Ples Slomljenog Dupeta Na Vetru bio je ozbiljan fanzin sa ozbiljnim recenzijama, tekstovima, intervjuima, uglavnom vezanim za underground scenu, a nekako najzanimljiviji bio je Šuljev Zabavnik, kojeg sam radio u saradnji sa Mokijem Stošićem iz Novog Sada. Ideja je bila da fanzin kompletno bude pisan rukom i to na ćirilici! Umesto fotografija bendova ja sam ih crtao. Bio je to težak posao, ali i dobra zabava u svakom slučaju.

U to vreme vaš rad je bio posebno inspirisan Novim kvadratom?
Upravo tako. Kao što sam ranije naglasio, sve je to bilo u paketu. Novi talas u muzici, Novi kvadrat u stripu. Potpuno drugačiji i slobodniji pristup, za razliku od konvencionalnog izraza na koji smo do tada bili navikli… A o temama da i ne govorimo. Sve što je unutar tebe bacaš na papir, bez cenzure, bez pravila, bez granica… Potpuna sloboda. Setimo se samo onog legendarnog stripa Mirka Ilića Zabranjeno… Proces, pank-bend iz Subotice napravio je pesmu na taj tekst, dok je recimo Igor Kordej fenomenalno odradio Ona Se Budi Šarla, pesmu Akrobate i Krokodile od Električnog Orgazma… Eto koliko je to sve bilo povezano.

Sa 19 godina objavili ste strip u Mladosti...?
Za to je zaslužan moj prijatelj, na žalost pokojni, Mirko Stoilkov, koji je bio tvorac Plesa i još nekoliko odličnih fanzina. Dosta smo sarađivali, pisao je scenarije za neke moje kratke stripove i objavljivao ih u Plesu. Između ostalog i taj strip koji je objavljen u listu Mladost je rađen po njegovom scenariju. On ga je bez mog znanja poslao redakciji Mladost dok sam ja bio na odsluženju vojnog roka. Ah koliko sam bio srećan kad sam dobio primerak časopisa!!! Imao sam osećaj da je svet moj. Objaviti takav strip u etabliranom časopisu, nije bila mala stvar.

Kako je izgledao vaš rad na stripu tokom devedesetih? Objavljivali ste uglavnom u Tronu, Patku, Patagoniji...? Kakva su vam sećanja na te stripove i taj period uopšte?
To su već vesele devedesete… Svi znamo šta se tada dešavalo. Upisao sam Fakultet primenjenih umetnosti u Beogradu i trebalo mi je neko vreme da se naviknem na tu brzinu i „vajb“ Beograda. Tada sam već počeo aktivnije da se bavim muzikom u bendu Džukele, pa mi pored akademije i studiranja, crtanje stripova baš i nije bilo u prvom planu. I pored sve te raštrkanosti nekako sam ipak našao vremena da naškrabam nešto, onako neobavezno, dok telefoniram, slušam muziku, isprobavam nove tuševe ili papire i sl. Masu tih škrabotina sam iz ne znam kog razloga sačuvao, a neke sam pokazao mom profesoru Rastku Ćiriću, koji je prosto odlepio i pitao me da li imam još toga. Ja sam mu doneo hrpu toga, on je to porazbacao po učionici i rekao: ovo je sjajno, pravimo izložbu! Nisam baš bio na čisto šta je tu za izložbu, ali odjednom svi ti likovi naškrabani sa svojim dijalozima, onako na gomili, kao u nekom sanatorijumu, dobiše smisao. I tako bi prva samostalna izložba u Galeriji Doma omladine Beograda u martu 1994. Nazvao sam je Strip – Ilustracije – Frustracije. Na moje veliko iznenađenje bila je jako dobro posećena i predstavljala je, na neki način, ispostaviće se kasnije, moju odskočnu dasku u svet stripa. Zahvaljujući toj izložbi upoznao sam mnogo ljudi iz te branše, pa je uskoro došlo do saradnje i sa Tronom, koji mi je objavio kratku avanturu na 10 strana po scenariju Dragana Savića pod nazivom Operacija Kilabongo. Posle tog sam sve manje crtao a sve više svirao...

Sa Milanom Pavlovićem i Željkom Radićem objavljujete 2001. strip Paranenormalno i paraneizmenično. Možete li reći par reči o ovom stripu, kao i o vašim saradnicima?
Milana Pavlovića (poznat i pod pseudonimom Mr. Stocca) poznajem još iz Srednje škole primenjinih umetnosti u Novom Sadu, išli smo u isti razred, a kasnije proveli i studije zajedno na istoj klasi. Jedan od važnijih ljudi u mom životu, ne samo zato što mi je i venčani kum, već što mi bez njega život u Beogradu ne bi bio ni izbliza tako zanimljiv, kao što mi je bio družeći se sa njim svih tih suludih godina. Sjajan crtač, ilustrator i neverovatno duhovit lik, bio je jedan od najboljih na klasi. Nismo se razdvajali svih tih godina, posećivali smo kolege sa drugih klasa da vidimo šta rade, išli na izložbe i koncerte uvek zajedno... Željko Radić (pseudonim BFVRP) je bio moj cimer i kolega sa klase slikarstva. Da bih njega opisao trebalo bi poseban intervju da radimo jer ga je teško opisati u par rečenica. Jedan od najzanimljivijih i najoriginalnijih ljudi koje sam u životu upoznao. Sva trojica, „udareni”, svak’ na svoj način, često smo se skupljali kod nas „na gajbi“ i crtali onako iz dosade, ali po principu „nacrtaš kadar i menjaš se” tako da dobiješ već započet strip koji moraš da nastaviš, pa kad uradiš drugi kadar opet se menjaš i tako u krug. Bez ikakvog dogovora oko scenarija, ideje... Tako smo ubijali vreme. Gomila tabli je nastala na taj način, neke je moj cimer odneo u Rumu odakle je inače, i rumsko Udruženje multimedijalne avangarde je to objavilo 2002. Jedna od tih „zajedničkih” tabli osvanula je i u Vremenu zabave.





Studirali ste u Beogradu za vreme raspada Jugoslavije. Kakve su vam uspomene na ovaj period i da li ste učestvovali u demonstra-cijama?
Sada iz ove perspektive posle 20 godina i nije mi bilo tako loše, s obzirom da su to najgore godine kroz koje je ova zemlja prolazila. Kao što sam ranije rekao, u početku mi je bilo teško da se priviknem, nisam poznavao mnogo ljudi, malo sam se kretao. Tek negde na trećoj godini kada je bilo ono najgore ludilo, bend Džukele je izdao prvi album i počelo je češće da se svira po Beogradu. Tu sam upoznao gomilu ljudi iz sveta muzike sa kojima sam se više družio nego sa kolegama sa faksa. Odlazilo se naravno na Akademiju, KST, išlo po svirkama... Sve u svemu, trudio sam se da se klonim sveopšteg ludila koje je virilo iza svakog ćoška. I mislim da sam nekako sam uspeo u tome, pre svega zahvaljujući ljudima kojima sam bio okružen. Sećam se i demonstracija, „Plišane revolucije”, ali mi je brzo dosadilo to smenjivanje napaljenih govornika, budućih poslanika. Protestno blejanje na Terazijama pretvorilo se u zajebanciju, počeo je rat, a Milošević nas je rasturao još narednih devet godina.

Tokom devedesetih aktivno ste se angažovali u antiratnom pokretu, kako i u stripu, tako i u muzici, uključujući stripove Signed by war i Sperminator...?
Tvorac projekata Signed By War i Sperminator bio je Novosađanin Momir Moki Stošić, malo pre sam ga pominjao kao idejnog tvorca Šuljevog Zabavnika. Čovek je, bežeći od narastajućeg ratnog ludila, „zapalio“ u Holandiju i tamo krenuo da radi te uglavnom antiratne projekte. Ja sam za Signed by War uradio jedan strip - Čiji je ovo grob?, kao i naslovnu stranu. Kasnije sam uradio još jedan kaiš za antiratni strip magazin AUT!#3 zajedno sa Edmondom Spirtsom, Marcelom Ruitersom, Peterom Pontiakom iz Holandije i Zografom i Wostokom iz Srbije.

Da li umetnik ima obavezu da reaguje na društvena zbivanja (kakva su bila ona koja su dovela do rata u Jugoslaviji) ili ima prava i da ćuti?
Umetnost ne sme da bude obaveza, nekako mi to ne ide zajedno. Ukoliko umetnik ima unutrašnju moralnu ili već neku drugi ličnu potrebu da reaguje, on to treba da učini bez zadrške, ali to NE sme biti nikakva obaveza nametnuta spolja. Naravno, ukoliko tu potrebu nema, ima pravo i da ćuti. Jednostavno, nemam stav o tome i tome i kraj priče.

Da li ste i pre susreta sa Čabom Kopeckim pokušavali da plasirate neke svoje stripove u inostranstvu?
Ne. Nisam imao tih ambicija nikada, nekako mi je to bilo previsoko... Ličilo mi je na priču o fudbaleru treće opštinske lige koji želi da igra za, recimo, Mančester Junajted. Ono... Preveliko je to za mene, nisam ja toliko dobar.

Kako je došlo do poznavanja sa Čabom i početka rada za Delkur?
Čaba je poznat kao vrstan poznavalac kako francuskog tako i domaćeg stripa i odlično je povezan sa gotovo svim većim izdavačima u Francuskoj. Često dolazi na ove prostore u lov” na talente, pokupi sve što misli da valja i predstavi to urednicima francuskih izdavačkih kuća. Tako se i mojih 10 tabli objavljenih u Tronu našlo na stolu nekog urednika i prvi poziv je usledio. Bila je 1995. godina, ako se ne varam, i ja sam taj poziv odbio. Čaba nije mogao da veruje da postoji osoba koja odbija životnu priliku o kojoj mnogi mogu samo da sanjaju, ali ja sam stvarno bio ubeđen da nisam dorastao tom poslu i da jednostavno neću moći da izguram to do kraja. Prevelik zalogaj.

Međutim, Čaba ne bi bio to što jeste da nije jako uporan, pa su pozivi usledili i godinu dana kasnije, pa opet za par godina, a ja sve vreme odbijam stalno tražeći razloge i opravdanja. Doduše, tada sam se već ozbiljno udaljio od crtanja stripova, posvetio se tetoviranju i muzici i nije mi padalo na pamet da se upuštam u tako ozbiljan posao pogotovo ne tako „zarđao”. Ali, Čaba nije odustajao. 2004. godine smo se konačno našli uživo po prvi put, jer smo ranije komunicirali isključivo preko telefona i ponovo je priča krenula od početka. Uspeo je da me ubedi da makar probamo, pa ako ne ide, nikom ništa i ja sam na tu bezbolniju varijantu pristao. Nakon par nedelja stigle su četiri strane scenarija za serijal Tajna istorija Žan Pjer Pekoa, uradio sam storyboard u olovci i poslao, ubeđen da će mi se zahvaliti na pokušaju i obećati da me neće više maltretirati. Grdno sam se prevario, bili su oduševljeni i evo maltretiraju me i dan danas!

Kakva su iskustva saradnje sa Pekoom na Tajnoj istoriji i Velikoj igri?
U početku nije baš bilo lako. Ja sam bio totalni početnik, nisam razumeo čak ni tu filmsku terminologiju, a Peko je prilično „škrt” što se pisanja tiče. On pažnju najviše posvećuje dijalozima,  dok su njegove deskripcije kadrova  veoma kratke i šture, jer nije vizuelac. On ostavlja na volju crtača da to vizuelno prikaže, što je u stvari sjajno, ali za mene kao početnika to je bila noćna mora. Danas, posle devet albuma koje sam crtao po njegovom scenariju, stvar je mnogo mnogo lakša, dobro se poznajemo. Iako ponekad malo konfuzan, Pekoov scenario se lako crta, ostavlja dosta prostora crtaču da sam reši problem. Sve u svemu, volim da radim sa Pekoom.





Kako je došlo do saradnje sa Kordurijem? Da li se rad sa njim razlikuje od rada sa Pekoom?
Došla je ponuda od Soleja da se radi jedan heroic fantasy serijal, što se meni učinilo jako zanimljivim, iako sam i dalje radio Veliku Igru sa Pekoom, pomislio sam: što da ne? Scenarista je bio Silven Korduri, sušta suprotnost Pekou, kada je reč o načinu pisanja. Sve je do najsitnijih detalja opisano i moram priznati nije baš bilo lako sve to upakovati; ali priča je bila fantastična, jako uz   budljiva, pravi fantasy triler. Silven je sjajan lik, uvek spreman za razgovor, hoće da pomogne i bila je prava satisfakcija raditi serijal Ravermoon sa njim.

Za deset godina saradnje sa Delkurom objavili ste 12 albuma i po tome ste jedan od najproduktivnijih autora iz Regiona. Šta vas razlikuje od drugih?
Uh, pa ne bih rekao da sam baš toliko produktivan. Pogledaj samo Kordeja i Mazu kako šišaju, obično oni jure scenariste da požure s pisanjem. Dobro, 12 albuma onako na gomili izgleda impozantno, veliki je to posao, ali ja ne spadam u one koji brzo crtaju, naporotiv, mislim da sam prilično spor u poslednje vreme. Jedno vreme sam radio dva naslova u isto vreme i to mi se pošteno obilo o glavu. Precenio sam sebe i svoje mogućnosti, mislio sam da mogu i posle tri godine rada na dva serijala istovremeno došlo je do pregorevanja. Tzv. burnout. Ali dobro, svaka škola se plaća, ja sam cenu platio i mislim da se više neću upuštati u takve avanture. Prilično je stresno. Jedan album godišnje i to je to. Ne znam šta me razlikuje od drugih, ne merim svoj rad prema drugome, a nije mi to ni važno. Svako ima neki svoj ritam i način rada.

Da li je rad na navedenim albumima samo rad ili zna da bude i uživanje?
I jedno idrugo. Sve zavisi i od scenarija. Postoje ti momenti kada baš i ne uživam dok crtam. Recimo, kada imam neku scenu gde dva-tri lika razgovaraju u kancelariji,  na tri-četiri strane. Zna da bude prilično dosadno, ali i to je deo posla. Ipak je uzbudljivije crtati kad se dva ratnika u oklopu dohvate na nekom stenovitom brdu i krenu da se „palijaju“. Da se razumemo: ovaj posao je jako težak, često i stresan, ali kad stigne gotov primerak iz štampe sve to zaboraviš i shvatiš koliko je u stvari lep posao kojim se baviš.

Da ste u mogućnosti, da li biste radili autorski strip ili sarađivali sa nekim od domaćih autora?
Sigurno, kada bih imao vremena kog u poslednje vreme baš i nemam, a i ne želim da mi se ceo život svede samo na crtanje. Tu je i muzika, radim povremeno omote za albume raznim bendovima, po koji plakat, dizajn za majice, svašta-nešto... U planu je da uradim nešto za Vekovnike sa Markom Stojanovićem, samo zbog mog nemanja vremena to planiranje već dugo traje... Ali, Bože zdravlja biće i toga.

Posebno je popularan strip koji ste radili sa Darkom Kovačevićem What's new in da zoo. Kako je došlo do ideje za ovaj strip i kako je izledala saradnja sa Darkom?
E, to je bila fenomenalna zezancija. Darko i ja smo imali ideju da u kulturni vodič kroz Suboticu Flash na poslednju stranu, gde se inače u svakom broju nalazila mala reportaža sa novostima iz Palićkog zoološkog vrta, ubacimo kratki strip-kaiš sa gegovima gde su glavni akteri životinje. Darko i ja smo se nalazili jednom nedeljno i smišljali fazone. Ljudi su to jako voleli i bilo je jako zabavno. Bila je priređena i izložba tih kaiševa u galeriji Zoološkog vrta. Nažalost, to je trajalo svega dve godine. 

Mnogima ste poznatiji kao muzičar, član bendova Džukele i Goblini. Kako biste ukratko sumirali svoj muzički angažman?
Ne sećam se šta me je prvo privuklo, muzika ili strip i teško mi je da govorim na koju stranu više naginjem. To je kao da me pitaš da li više volim mamu ili tatu. Pojava pank-roka i Novog talasa bila je prelomna za moju muzičku „karijeru”. Iako nikada nisam imao ambiciju da sviram u nekom bendu, to se ipak kasnije dogodilo. Tri akorda? Pa to mogu i ja, daj da probam. I eto me posle 30 godina i dalje sviram i neverovatno uživam u tome, jer bina je kao neka droga od koje nema leka. Džukele su bile aktivne od 1992. do 2002. Izdali smo dva albuma i nešto je ipak ostalo. Ja sam u periodu od kraja 1994. do proleća 1996. prešao u Gobline (pošto su dva člana Džukela bila na odsluženju vojnog roka), i sa njima snimio album U magnovenju. Goblini su se potom razišli 2000. da bi se na moju veliku radost okupili ponovo 2010. Ja sam im se priključio 2012. i od tada sam stalni član. Album Roba s greškom izašao je 2013. Ukratko, muzika, Goblini, svirke.. To je moje pogonsko gorivo, tu se praznim i ponovo punim baterije i prosto ne vidim kako bih mogao da funkcionišem bez toga.

Koliko pratite domaću strip scenu?
Ne mogu da kažem da pomno pratim, ali sve informacije uglavnom dobijam iz neposrednih razgovora sa kolegama, pogotovo kada se skupimo jednom godišnje na Balkanskoj smotri strip autora u Leskovcu. Tu se sjati ceo region, sajno je druženje, razmenjujemo iskustva, crteže... Ma, milina jedna. Žao mi je što izdavaštvo nije na nivou na kome bi trebalo da bude, malo je izdanja, u knjižarama ima jako malo domaćih stripova ili ih uopšte nema... Ali, umesto da sad prozivam državu i društvo, ja ću da kažem sledeće: svaka čast izdavaču System Comics, svaka čast Vekovnicima i posebno Marku Stojanoviću, koji je trenutno, po meni, ključna figura domaće strip scene.





Koji stripovi (i domaći i strani) su vam posle-dnjih godina privukli posebnu pažnju?
Od domaćih definitivno serijal Linije Fronta u izdanju System Comicsa. Valkira Dražena Kovačevića je pravo remek delo, posebno specijalno luksuzno izdanje. Pravo je zadovoljstvo činjenica da je System Comics to licencno objavio kod nas. I Aleksa Gajić sa svojim Skrep buk minijaturnim izlivima ludila. Fenomenalno. Od stranaca teško pratim bilo šta jer, za razliku od nas, tamo ima stripova na tone pa je teško „od onol’ke šumetine prepoznati valjano drvo”. Svideo mi se serijal Velika smrt (autor Mali Vensan)  koji je čak i Stripoteka objavila.

Koliko književnost inspiriše vaš rad?
Da budem, iskren ne čitam ništa sem knjiga koje se bave fenomenom rokenrola, autobiografske knjige rok muzičara i bendova. Nedavno sam našao neke New Musical Exprese iz ’83. i ’84. To me zanima. Inspiraciju više crpim iz filmova, jer su usko povezani sa stripom, da ne kažem kao da su u nekom srodstvu.

Kakav je odnos države prema kulturi?
Mislim da je glavno pitanje kakav odnos mi, ljudi, imamo prema kulturi, a ne država. Država nema nikakav. Nema ga. Država je prepustila kulturu tržištu, dala nacionalnu frekvenciju Pinku, Hepi TV i sada imamo to što imamo. Sve u svemu, čabar. Ja mislim da ljudi sami treba kulturno da se obrazuju, a ne da im to radi država. Teško onom koga država kulturno uzdiže. Znači, gasi TV, pravac pozorište, strip ili knjigu u šake, neku ploču na ringlu i da vidiš!

Koje su, po vama, prednosti, a koje mane društva u kojem živimo?
Prednost? Neiscrpan izvor inspiracije za muziku, strip, književnost… A mane?  Mogao bih do u nedogled, ali stvarno nemam snage da ponavljam sve ono što svi manje – više već znaju.

Vaš moto?
Crtaj, sviraj i pusti druge da crtaju i sviraju!





Leonid Pilipović je rođen 26. Juna 1969. godine u Subotici. Oženjen je Biljanom i otac dvoje dece.
Završio je Srednju školu za dizajn Bogdan Šuput u Novom Sadu i diplomirao na odseku grafike i knjige u klasi prof. Bogdana Kršića, na Fakultetu primenjenih umetnosti i dizajna u Beogradu.

Stripom se počeo baviti još u osnovnoj i srednjoj školi pod jakim uticajem tadašnje zagrebačke strip scene, odnosno grupe Novi kvadrat U početku objavljivao uglavnom po lokalnim fanzinima (Trt, Stroj, Ples Slomljenog Dupeta Na Vetru, Šuljev Zabavnik, Meteor...). Prvi ozbiljni strip objavljen u časopisu Mladost 1988. godine. Kasnije, objavljivao po strip časopisima kao što su Patak, Tron, Striper, Patagonija, Stripoteka...Učestvovao na međunarodnim  strip-projektima sa anti-ratnom tematikom: The Dignity Of A Human Being is Vulnerable, Signed by War, i Sperminator, zidni strip magazin AUT! Aleksandrom Zografom i Wostokom (Srbija)...Kratke strip kaiševe objavljivao jedno vreme u subotičkim Danima.

Zajedno sa Darkom Kovačevićem (Kowalsky), autor je kultnog stripa u kaiševima What's New In Da Zoo?, koji je skoro dve godine izlazio u subotičkom nedeljnom kulturnom vodiču Flash. 

Od 2004. profesionalno se bavi stripom. Za francusku izdavačku kuću Delkur nacrtao dve epizode (4. i 5.) serijala Tajna istorija prema scenariju Žan-Pjer Pekoa i sa istim scenatristom je uradio serijal pod nazivom Le Grande Jeu (6 epizoda). Uporedo, za Solej završio serijal Ravermoon scenariste Silvena Kordurija (3 epizode). Za Delkur je nacrtao jednu epizodu serijala Jour J (scenaristi Peko i Fred Dival). Stripovi su mu licencno objavljivani u SAD, Holandiji, Nemačkoj, Španiji, Italiji i Hrvatskoj.

Bavio se i ilustracijom, dizajnom i tetovažom, kao i muzikom. Sredinom osamdesetih, kratko vreme bio član alternativne grupe Drama (gitara), a od 1990. do 1992. bio je gitarista benda Alegro. Bio je gitarista Džukela (1992 – 2002) i Goblina (1995, album U magnovenju).

Od marta 2005. do 2011. bio član izvorne grupe Iskon (tambura, tarabuka, vokal) i, uporedo, član Bakoš Arpad kvarteta (tapan, tambura, tarabuka). Od marta 2010. nastupa sa Slobodanom Trkuljom i grupom Balkanopolis (tambura, tapan). Trenutno je gitarista Goblina.


Autor: Predrag Đurić
Tekst i fotografije preuzete sa sajta stripvesti.com

Нема коментара:

Постави коментар

Maxi Tex #22

  Scenario: Nizzi Claudio Crtež: Alessandrini Giancarlo Naslovnica: Villa Claudio