Odrastanje uz Bonellijeve stripove jedno je od najdražih sjećanja na djetinjstvo. Dok smo kao klinci zamišljali Zagora kako istjeruje pravdu po Darkwoodu, Bleka kako razbija crvene mundire glavom o glavu, a kasnije i Martija Misteriju i Dylana Doga, uvijek smo žalili što omiljene junake ne možemo gledati na ekranu. Kako na velikom platnu, tako i na malim ekranima. Zbog toga, vijest da Bonelli osniva produkcijsku kuću kojom će svoje popularne junake dotegliti do ekrana ima posebnu težinu. Dylan Dog je, čini se, prvi na tapeti. Bojazan koju osjećam oko prilagodljivosti tog stripa ekranu na stranu, Bonellijev se zahvat čini logičnim. Junaci koje smo voljeli još uvijek izlaze i imaju publiku, a talijanske se serije sve više dižu i postaju nezaobilaznim dijelom TV svakodnevnice. S obzirom da živimo, kako kažu stručnjaci „u zlatnom dobu televizije“ bilo bi čudno da Bonelli ne iskoristi priliku.
Prema najavama, Bonelli nam priprema televizijsku poslasticu nekoliko međusobno povezanih junaka. Likovi iz Dylana Doga tako će se pojavljivati u Martiju Misteriji, a svi će zajedno tvoriti povezani narativ unutar kojeg će biti mogući razni cross-overi. Ako Vam to zvuči poznato, niste u krivu. Istu priču već duže vremena gledamo s Marvelovim filmskim svemirom, a CW je svoje junake odavno smjestio u TV svemir koji se odvija u 4 zasebne igrane i barem dvije crtane serije. Kako sam na Ekranizaciji već u nekoliko navrata pisao o Dylanu Dogu, ovdje ću se osvrnuti na mogućnost koju selidba na ekran daje dvojici junaka čijoj se ozbiljnoj TV adaptaciji zaista veselim – Nathanu Neveru i Martiju Misteriji.
Nikad dosta dobroga SF-a. Ta uzrečica posebno pada na um kad je riječ o Nathanu Neveru, stripu koji je obilježio hrvatsku stripovsku samostalnost zato što je – barem u mom dječjem umu – bio prvi strip kojeg sam postao svjestan, a da nije izlazio u bivšoj Jugoslaviji. Nathan Never je, meni kao klincu, bio nešto novo, nešto s čime sam se morao upoznati. Nathan Never je, ukratko, bio strip za koji nisam imao predznanje. Zbog toga je, moram priznati, bio naročito uzbudljiv. Sjećam se da sam već tad razmišljao kako bi upravo Nathana Nevera i Mister Noa bilo najlakše adaptirati na ekran. Naravno, tad još nisam imao nikakva znanja o produkciji i o onom pitanju u pozadini svake takve ideje: „a koliko sve to košta?“
Za one koji ne znaju Nathan Never je bivši policajac čiju ženu je ubio zločinac po imenu Ned Mace nakon čega on postaje specijalni agent Alfe. Ubojstvo Nathanove žene postaje katalizator, a skrb za njegovu kćer Anne koja je ubojstvu svjedočila (a i sama bila oteta) razlog zbog kojeg Nathan prihvaća biti specijalni agent. Svijet u kojem Nathan živi pripada alternativnoj budućnosti do koje je došlo nakon nuklearnih eksperimenata u središtu Zemlje koji su u potpunosti izmijenili i planet i njegovu geografiju. Možemo reći kako je svijet u kojem živi neka vrsta spoja „Blade Runnera“ i “Pobješnjelog Maxa“. Nathan je u tom smislu prikaz jedne budućnosti koja se može desiti svima, a činjenica da je pritom i aktivni kolekcionar predmeta iz 20. stoljeća kao što su knjige, stripovi i vinil čini ga narativno bliskim Phillipu K. Dicku što je možda i najveća preporuka koju mogu dati.
Što se Misterije tiče, to je strip zaslužan za nemali broj odličnih ocjena iz povijesti i likovne kulture, s obzirom da je glavni junak arheolog koji traga za izgubljenim civilizacijama i pojavama koje ne razumijemo pa ih nazivamo nemogućim. Netko bi rekao da je to idealan strip za ljubitelje teorija zavjere, ali on je sve osim toga. Marti promiče kritičko razmišljanje, shvaćanje svijeta kroz tragove koje su nam ostavile prijašnje civilizacije, a ako priču i nadogradi maštom onda nam uglavnom servira i znanstvenu podlogu za ono što smo pročitali. S obzirom da živimo u svijetu u kojem su knjige Dana Browna megahitovi, a filmovi o Indiani Jonesu nezaboravljeni, onda bih se usudio reći da će i Marti imati svoju publiku.
Koliko će Bonellijeve serije zaživjeti kod publike koja nije imala prilike čitati njihove stripove, drugo je pitanje. Dobra je stvar što bonelijevsku produkcijsku priču otvara Dylan Dog sa deset epizoda u kojima ćemo – nadam se – konačno upoznati pravog istraživača noćnih mora, zajedno s njegovim vjernim Grouchom, inspektorom Blochom i ostalim likovima koje smo zavoljeli kroz strip. Jer, ako su nas dosadašnji pokušaji ičemu naučili onda smo sasvim sigurni da Dylan ne funkcionira izvan imaginarija kojeg je zamislio Sclavi i da je London, kao i Groucho, neizostavan dio priče o njemu.
Veseli me što ćemo imati priliku ostvariti djetinje želje. Veseli me što ćemo vidjeti naše junake na ekranu, a istodobno me strah i bojim se razočaranja. Jer, mašta je nenadmašan alat. Zamišljanje Bonellijevih svjetova bilo je tako snažno, a didaktička uloga njihovih stripova iznimno jaka. Najgore što se važnoj uspomeni iz djetinjstva može dogoditi je loša ekranizacija i jeftina trivijalizacija. Zato se nadam da Sergio Bonelli Editore zna što radi.
Autor teksta: Danijel Jedriško
Tekst preuzet sa stranice: ekranizacija.com
Нема коментара:
Постави коментар