Stari Dylanov neprijatelj, Axel Neil, poznat kao „manijak sa sjekirom“, nakon 20 godina budi se iz kome i suočava sa svijetom u kojem ništa više nije isto, osim možda Durana Durana…
Jesam li ti ikad ispričao onaj o Francuzu, Talijanu i Nijemcu osuđenih na giljotinu ?
- Da, i godinama ga bezuspješno pokušavam zaboraviti !
- Da, ali ovo je nova verzija… sada svi koriste Euro !
Prilikom velikog jubileja, 20-te godišnjice objavljivanja Dylana Doga u Italiji (2010), SBE nas je odlučio počastiti jednim novim izdanjem. Istina, nije on prvi koji je postao punoljetan u SBE-u, ali definitivno je jedan s najraznolikijom publikom. Kao takav zaslužio je nešto novo. Budući da je šarenilo u modi, odlučili su da novo izdanje bude u boji, sa po četiri priče, svaka po 32 stranice. Tako su na ovom izdanju radila četiri već od prije poznata imena u DD staffu i četiri nova imena raspoređena u četiri moguće kombinacije.
Ovu su priču u cijelosti odradila nova imena u DD-u, Recchioni i Carnevale, poznati talijanskoj publici po radu na serijalu John Doea, izdavačke kuće Eura Editoriale. I to Recchioni kao jedan od glavnih scenarista, a Carnevale kao crtač naslovnica.
Glavni junak ove kratke priče je Axel Neil, ubojica koji sa cilindrom i dugom kovrčavom kosom podsjeća na Slasha, gitarista Guns n' Rosesa. Axel je ubojica, jedan od onih iz stare garde, koji je sjekirom ubijao izletnice koje su dolazile na odmor u park uz jezero. Davno, prije 20 godina, Dylan ga je uz pomoć britanske vojske uspio zaustaviti. Ali, nakon 20 godina, on se probudio iz kome i želi nastaviti gdje su ga grubo (s bacačem raketa između ostalog) prekinuli. No, vremena su se promijenila. Umjesto parka i jezera sada je tu supermarket. To je vrijeme je u kojem takav manijakalni ubojica ne plaši nikoga, već izaziva podsmjeh javnosti. To je vrijeme je u kojem su njegove fraze samo beznačajne fore iz starih filmova. To je vrijeme je u kojem su se, njemu toliko omiljeni, splatter filmovi prestali snimati jer nisu politički korektni .Vrijeme je oružja za masovno uništenje, preventivnih ratova, mobitela i reality showa. Vrijeme, kojemu Axel Neil ne pripada više.
Vic koji je ispričao Groucho sa početka ove recenzije najbolje i opisuje ovu priču. Ovo je u duhu starih , više Chiavijevih nego Sclavijevih priča ali sa porukom da se vrijeme promijenilo i da takve priče teško više mogu proći. Priča je to, kojom se i sam autor prisjeća neki prošlih vremena i gdje se zapituje da li je vrijeme i njega poput Axela pregazilo.
Dylan ovdje karakterno liči na sebe, ali uz jednu zamjerku: on se često susretao s manijakalnim ubojicama koji su na kraju završili u ludnici za zločince i gotovo uvijek ih je osuđivao i prema njima osjećao žaljenje. Ovdje na kraju ide s njim ruku pod ruku i kao najbolji prijatelji čavrljaju o starim vremenima. U redu ako shvaća Axelov problem snalaženja u ovom svijetu ali on je manijakalni ubojica! Sa sjekirom je pred tobom pobio tucet ljudi !!?... Iako to sasvim dobro podcrtava apsurdnost današnjeg vremena.
Crtež je skoro pa odličan. Carnevale je ipak profesionalan crtač naslovnica, a manje samog stripa tako da likovi malo izmjenjuju izgled. Ponekad sliči na Ambrosinijevog Dylana. Boju je uradio sam Carnevale tako da ima malo manje veselih tonova od ostalih priča u Colorfestu koje je obojio Studio Tenderini (radili su još i na broju 250). Carnevale je svakako pozitivno osvježenje crtačkog kadra i raduje vijest da ćemo ga još viđati.
Colorfest je dobra ideja, ali loša izvedba. Možda sam ja očekivao nešto drugo. Neki drugačiji pogled izvana na Dylana, kako ga doživljavaju drugi scenaristi i crtači koji su možda i sami njegovi čitatelji. Za stare scenariste je to prilika da pokažu sve one male ideje koje bi možda razradom na 96 stranica izgubile nešto čari (ruku na srce, kratke priče u gigantima često su puno bolje od regularne serije, najviše zato što na tako malo stranica iole zanimljivu ideju ne možeš zaje....). Zanimljivo, ali moglo je i puno bolje. Ova priča je možda svojevrsni fan-fiction, ali bolje se drži od ostale tri u ovom broju, od kojih neke pokušavaju biti pretenciozne ili slikovnice za djecu.
Rechioni se kao i Bartoli (koscenarist John Doea ) često ponaša kao tinejdžer opsjednut seksom i nasiljem te su im i scenariji takvi. U ovoj priči ima nasilja, dok seksa fali, vjerojatno zbog cenzorske politike Bonellija. Recchioni u svakom slučaju obećava. Ako i ne bude jedan od stalnih scenarista moći ćemo ga slobodno svrstati u rang sa Meddom ili Ambrosinijem u svakom slučaju kao nekoga kome ćemo se radovati.
Na kraju, iako je to u boji, sve to izgleda blijedo. Colorfest ispada kao nekakav blockbuster. Način da se izvuku dodatne pare od publike. Šteta.
- Znaš Dylane… u cijeloj ovoj priči tješi me barem jedna stvar...
- A to je ?
- U ovom novom svijetu nema više Durana Durana!
- Ehm… Mislim da imam jednu jako lošu vijest za tebe Axel…
Autor: Deers
Tekst i fotografije preuzete sa sajta xxzmagazin.com
Нема коментара:
Постави коментар