Adam Čurdinjaković je rođen 3. 11. 1948. u Starim Mikanovcima. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mestu i u Duboviku, gimnaziju u Vinkovcima, a Pedagošku akademiju u Zagrebu, na Katedri likovnih umetnosti (nastavnik likovne kulture). U Osnovnoj školi „August Cesarec“ u Ivankovu radi od 1971. godine, da bi 1991. prešao u Ministarstvo odbrane, gde je radio kao stručni savetnik, sve do odlaska u penziju 1998. godine. Oženjen s učiteljicom Olgom i imaju tri sina. Stripom počinje da se bavi na samom početku sedamdesetih godina prošlog veka, kada boravi u Gornjem Milanovcu i crta stripove za ediciju Lale. U periodu 1974-1986. godina crta stripove za Glas Slavonije, od kojih neki nastaju prema scenarijima Svetozara Obradovića. Sledi saradnja sa novosadskim Dnevnikom, za koga radi na serijalima Lun kralj ponoći prema scenarijima Petra Aladžića i Miodraga Milanovića i Veliki Blek, prema Obradovićevim i Milanovićevim scenarijima. Krajem osamdesetih godina XX veka nastaje strip Čaruga, a 1991. godine i strip o grofu Josipu Jelačiću. Nakon toga povlači se iz sveta stripa.
Ko je Adam Čurdinjaković?
Adam je prvo dijete, od troje, lugara Antuna i domaćice Marije. Djetinjstvo proveo u idiličnom selu Duboviku na Dilj gori, zaigran, i od devete godine u Starim Mikanovcima polazio Osnovnu školu, s veseljem sudjelujući u brojnim igrokazima školske dramske sekcije. Vinkovačku gimnaziju završio i otputio se u Zagreb. Danas umirovljenik zaokupljen čudnom željom za istraživanjem prošlosti naselja u kojima živim (St. Mikanovci i Ivankovo).
Čega se najradije sećate iz detinjstva?
Moja sjećanja iz djetinjstva su „bljeskovi“ događaja i dogodovština – a ono što je ostalo govori da sam imao sretno i sadržajima bogato djetinjstvo.
Koje stripove ste čitali u detinjstvu i ranoj mladosti? Koji autori i stripovi su na Vas ostavili najsnažniji utisak?
Čitao sam knjige (moj otac je imao vrlo brojnu i tematski raznolliku biblioteku). Dok su djeca iz susjedstva pred mojom kućom (s mojom loptom) jurcala, ja sam ležao u sobi i čitao. Susret sa stripom je bio povremen u Plavom vjesniku (Den Deri) i Vjesniku u srijedu (Rip Kirbi). U starijim godinama (sedmi i osmi razred) pojavili su se i svesci stripa koje nisam „gutao“ ali sam ih prelistavao. Dakle, strip me nije baš privlačio.
Završili ste Pedagošku akademiju u Zagrebu. Kako Vam je Zagreb izgledao tih godina? Koliko je strip tad bio popularan?
U Zagreb sam došao zbunjen i prepušten sam sebi. Želio sam upisati Akademiju likovnih umjetnosti, a nespojivost zarađivanja za život i studij od pet godina prevagnuli su da upišem dvogodišnji studij. Tražio sam izvor zarađivanja za život i školovanje. Pozvonio sam na vratima Ivice Bednjanca. U njegovom ateljeu za dizajn ostao sam dvije godine, do završetka studija. Zanat sam učio na izradi reklama, logotipa, ilustriranju knjiga, grafičkom opremanju sajmova u Zagrebu i Novome Sadu. Koliko je bio popularan strip? Bilo je to vrijeme „uzleta“ stripa, posebno u izdanjima Dečjih novina iz Gornjeg Milanovca, gdje je i Bednjanec objavljivao svoje stripove sa povijesnom tematikom.
Kada ste počeli da se bavite stripom? Gde i kada ste objavili prvi strip?
Iako sam svakodnevno radio uz Bednjanca u njegovome ateljeu, strip me nije privlačio. Nastojao sam doći što prije do diplome, rekli bismo „do svojega kruha“.
Jedan od prvih stripova (Beg iz pakla) objavljujete u ediciji Lale. Kako je nastao ovaj strip? Prema čijem scenariju? Kako je došlo do saradnje sa Dečjim novinama?
Iznenadio me je telefonski poziv iz Gornjeg Milanovca u večernjim satima, istoga dana kada sam obranio svoju diplomsku radnju. Srećko Jovanović se javio i kratko rekao: „Adame, vidimo se sutra ovde“. Naime, Bednjanec je htio da radim u Ferimportu kao dizajner, a meni to nije baš „leglo“ da ostanem u Zagrebu. Vjerujem da je on dogovorio s Jovanovićem da me pozove. Još iste noći sjeo sam u vlak za Beograd, i ujutro u autobus za Gornji Milanovac. Tako se nađoh u Dečjim novinama na redakcijskim tehničkim poslovima pripreme materijala za tisak. Među nekoliko izdanja bila je i biblioteka Lale koju je trebalo povremeno popunjavati s kraćim materijalima da bi se dobio potreban broj stranica. Iskreno rečeno, ne sjećam se toga stripa, a uradio sam nekoliko takvih popuna. Znam samo da je dan i noć prije odnošenja materijala u Makedoniju na štampanje trebala takova intervencija. Srećkova tajnica mi je donosila scenario i lonac kave.
Kako je dalje tekla Vaša karijera?
Diplomirao sam u mjesecu junu, a sredinom novembra moja sestra mi je pismom javila da škola u Ivankovu treba nastavnika likovnoga odgoja. Škola s 900 učenika – izazov koji nisam mogao odbiti. Zahvalio sam Srećku i uputio se putovima učitelja, u to vrijeme u Kotaru Vinkovci nas je bilo 12 „likovnjaka“. Iz udobne sobe moje supruge Olge nastavio sam suradnju s Dečjim novinama.
Objavljivali ste stripove u Glasu Slavonije tokom 12 godina. O kojem periodu i o kojim stripovima se radi?
Mislim da je prvi strip objavljen 1974. godine a nacrtao sam ga u Trebinju, na odsluženju vojnoga roka. Bile su to kratke priče od dvadesetak pasica (šlajfni) koje su išle od ponedjeljka do petka svaki dan. U Glasu Slavonije su objavljena i dva stripa za koje je scenarij napisao Svetozar Obradović a ja uradio crtež: Zeleno sunce i Operacija Džoker. Po ideji i tekstu Martina Grgurovca napisao sam scenarij i nacrtao strip Serežan. Od svega što sam nacrtao i objavio nemam niti originale niti otiske. Pretpostavljam da sam za Glas Slavonije nacrtao deset do petnaest stripova.
Kako je došlo do saradnje sa novosadskim Dnevnikom? Da li ste dolazili u Novi Sad? Da li ste sarađivali sa Sretenom Draškovićem i Dušanom Stanojevim?
U sklopu trodnevne izložbe III Salona stripa organiziran je posjet crtača, scenarista i teoretičara školama. U mojoj školi su bili crtači iz Dnevnika, a ukupno desetak njih ugostila je i poslužila ručkom u stanu moja supruga Olga. Poslije III Salona stripa u Vinkovcima dobio sam 1985. godine poziv iz Dnevnika, razgovarao s Draškovićem i dobio scenarij za strip iz serijala Lun kralj ponoći. Te godine sam uradio još jednu epizodu, a sljedeće novih dvije epizode. Dakako da sam dolazio u Novi Sad i tim prigodama bio i ugošćivan kod Slavka Pejaka (s kojim sam služio vojni rok u Trebinju) i Branimira Baneta Kerca.
Kako se danas sećate rada na serijalima Lun kralj ponoći i Veliki Blek? Da li su neke Vaše epizode ostale neobjavljene?
I mene danas iznenađuje to što sam stigao napraviti. Nikada se nisam posvećivao samo jednome poslu, pa je rad na tim serijalima bio izazov. Rad na Lunu je bio zahtjevniji, scenaristi su smještali radnju na nevjerojatna mjesta, mjesta koja nisam mogao ni pronaći u knjigama i atlasima. Blek je bio lakši, a u usporedbi sa izvornim radovima (mislim italijanskim) koji se objavljuju i danas, naši su scenaristi i crtači napravili dobar posao. Sve što sam nacrtao je vjerojatno i objavljeno, jer ja nemam otiske.
Da li ste poznavali i družili se sa drugim autorima okupljenim oko Pan art studija?
I družio se i surađivao. A Branka Plavšića sam upoznao još u Gornjem Milanovcu. Sibin Slavković i Bane Kerac su mi pomogli oko izrade špigla za katalog III Salona. Neke od tih ljudi susreo sam krajem novembra 2007. godine kada su došli po mene da idem na izložbu stripa u Zagreb, koja je bila postavljena u Studentskom centru. Pri povratku su navratili k mojoj Olgi na večeru, a Svetozar Obradović mi je uruči svoju knjigu Novosadski strip u koju se upisaše: Branislav Kerac Bane, Svetozar Obradović Toza, Branko Plavšić, Miodrag Ivanović Mikica, Predrag Ivanović Peka, a predvodio ih je Željko Gašić.
Početkom devedesetih javljate se kao kompletan autor stripova o Čarugi i grofu Josipu Jelačiću, Kako su nastali ovi stripovi i kakav je bio njihov prijem?
Krajem 1986. godine bio sam u redakciji Glasa Slavonije. Radio se plan za narednu godinu. Strip je bio dobro primljen pa je uredništvo odlučilo da se ide s njim i dalje. Predložio sam da se umjesto kratkih pričica objavi jedan duži i kompleksniji uradak. Rekao sam da sam spreman prihvatiti se posla oko istraživanja života Jove Stanisavljevića Čaruge i prikaza u obliku stripa koji bi izlazio tijekom cijele godine. U mojemu kraju kruže razne priče. Glavni urednik Drago Hedl reče da je to „škakljiva“ tema, ali redakcija će priskrbiti originalne zapisnike i crteže sa suđenja, a ja da se provozam po Slavoniji, snimim i skiciram mjesta gdje su se odvijala zbivanja. Nešto više od tri stotine pasica nacrtao sam i završio strip u novogodišnjem trobroju 1987. godine. Dvije izdavačke kuće iz Privlake, Privlačica (Martin Grgurovac) i Produkcija Art (Kazimir Markić) u recenziji Veljka Krulčića, na 63 stranice objavili su 252 pasice stripa. To je jedini strip kojega imam originalne crteže.
Strip Ban Jelačić uradio sam po narudžbi Kazimira Markića 1991. godine i uradio sam ga za tri mjeseca. Da bih došao do potrebnih podataka istraživao sam u nekoliko arhiva u Hrvatskoj, Mađarskoj i Austriji, te napravio potrebne snimke i skice. Strip je objavljen u obliku strip-albuma na 48 stranica, a urednik je bio Veljko Krulčić. Promocija knjige bila je u prostoriji Društva književnika u Zagrebu i predstavljena na Radiju 101. Strip je naišao na vrlo žestoke napade od kritičara i strip-teoretičara. Distribuiran je osim u Hrvatskoj i u Kanadi i Australiji.
Da li je tokom poslednje tri decenije bilo pokušaja da se vratite stripu?
Ne.
Da li je nekada bilo pokušaja da sarađujete sa stranim izdavačima?
Bila je ponuda da radim za Kauka Ferlag iz Minhena, ali sam je odbio jer sam trebao tamo preseliti.
Koliko pratite domaću strip-scenu i kako biste je okarakterisali?
Ne pratim ta zbivanja, a u knjižnici vidim da se pojavilo dosta izdavača koji objavljuju uglavnom strane autore.
Koliko pratite suvremeni strip, uključujući i domaći? Što je ono što Vam se poslednjih godina posebno svidelo?
O tome ne mogu govoriti jer ne pratim zbivanja oko stripa. Prije bih mogao reći što mi se na sviđa ali to je neki drugi svijet.
Da li postoji nešto što ste želeli da realizujete u stripu, a do sad Vam nije uspelo?
Želio sam i zalagao se da u školskim udžbenicima vidim uratke profesionalnih crtača na ilustriranim stranicama. No, i to je neka druga priča.
Kako danas najčešće provodite vreme?
Istražujem vrijeme i prostor oko sebe. Pišem knjige da sačuvam prošlost koja je u sjećanju osuđena na zaborav.
Vaš moto?
Vidite li odgovor na ovo pitanje u prethodnome odgovoru?
Autor: Predrag Đurić
Tekst i fotografije preuzete sa sajta stripvesti.com
Нема коментара:
Постави коментар