Strip su pripremili za štampu Zdravko Knežević i Ivan Veljković, dok su se za gotovo sav ostali posao pobrinula djeca.
– Na Salonu stripa u Laktašima razgovarao sam sa Ivanom Veljkovićem, koji je između ostalih zvanja i strip scenarista. On je bio prijatno iznenađen mladim strip crtačima. Dok smo razgovarali on je pregledao fanzine sa radovima djece iz Prnjavora, Dervente, Istočnog Sarajeva, Bratunca, Srpca itd.. Pošto je radio nešto slično sa Raškom školom stripa, predložio je da za potrebe omladinskih radionica stripa “Devete dimenzije”, napiše scenario. Naravno, ja sam to objeručke prihvatio.
Ubrzo poslije toga od njega je stigao scenario za 36 tabli stripa i veliki broj stranica raznih referenci. Odabrao sam djecu koja su bila zainteresovana za rad na stripu i počeli smo već tog ljeta na radionicama u Prnjavoru i Derventi – objasnio je Zdravko Knežević.
Na projektu su radili: Nikola Knežević, Lara Lukanović, Vuk Nježić, Katarina Marjanović iz Prnjavora, te Natalija Malešević, David Đekić, Helena Žunić, Katarina Ćelić i Nikolina Adžić iz Dervente, Sergej Madžar iz Slatine, Jelena Jokšić iz Ugljevika i Nikolina Milovanović iz Srebrenice.
– Strip su radila djeca uzrasta od 10 do 15 godina starosti, sa izuzetkom Nikole i Nikoline koji su u to vrijeme imali 25 i 21 godinu. Rad sa tom djecom na ovom projektu je bio čisto uživanje. Oni su kao i uvijek bili zainteresovani i kreativni, a scenario jasan sa mnoštvom referenci, jako bitnih kako bi djeci rasplamsali maštu. Moj zadatak je bio da vodim projekat i napravim eventualne korekcije u postavci kadra za vrijeme rada, a same ilustracije djeca su samostalno odradila. Naravno, Ivan i ja smo uvijek bili tu i objašnjavali „zašto nešto baš mora ovako“, jer je projekat bio i edukativne prirode – naglašava Knežević.
Ipak i pored velikog interesovanje djece, primijeti da stip među mlađom populacijom nije ni približno popularan, kao u osamdesetim ili devedesetim godinama prošlog vijeka.
– To ne znači da je on kao medijum zastario, već da djeca danas imaju veću mogućnost izbora od svojih vršnjaka iz tog doba. Strip je napretkom tehnike evoluirao, tako da se danas strip i crta i čita u raznim elektronskim formatima. Ta mogućnost ipak privlači veliki broj djece da crtajući strip pokažu svoju kreativnost. Vidi se to po izuzetno posjećenim radionicama stripa koje se održavaju na salonima ili samostalno u pojedinim našim gradovima – kaže on.
Zahvaljujući pregalačkom radu u prvom redu Predraga Ikonića i Zorana Pejića u Udruženju “Deveta dimenzija”, od samog početka se vodi briga o nadarenoj djeci i omladini.
– Već od svog prvog broja, a stigao je do devetog, naš strip magazin “Parabellum” u svom sadržaju, u rubrici “Parabellum junior” obavezno objavljuje radove najmlađih stripadžija. Ta rubrika je nekada znala biti obima i preko dvadeset stranica. Radionice stripa sa djecom su bile uvijek u programu naših salona, tako da se tu nakupljao veliki broj kvalitetnih dječijih radova. Iz tog razloga smo osamostalili “Parabellum junior” tako da on više nije rubrika, nego samostalni magazin – rekao je Knežević.
Ova izdanja su još više motivisala djecu da stvaraju, a njihovo udruženje je jedno od vodećih u regionu po broju izdanja posvećenih najmlađima.
– Kada smo vidjeli domet “Aequilibrie”, donijeli smo odluku da ovakva izdanja štampamo u posebnoj ediciji. Tako je nastao “Mali album” i upravo je “Aequilibria” njegov prvi broj. Da nećemo na ovome stati govori činjenica da je broj dva već u štampi, broj tri u pripremi, a odabrana je i tema i autori četvrtog broja – navodi.
I on i njegove kolege u stripu za djecu vide budućnost, te smatraju da ni jedna marka uložena u dječiju kreativnost nije bačena uzalud, već je zalog za budućnost.
– Ovakvim projektima se “kupuje” pažnja djece, utiče na korisno usmjerenje njihove kreativnosti, tako da će oni u budućnosti, sasvim sigurno, ako ne autori, biti ljubitelji i čitaoci stripa. Danas su među djecom jako popularne mange i anime, stripovi i serije koji se uglavnom plasiraju putem interneta, to kod mladih prenosi pažnju sa papira na ekran. Novo doba u svim sferama života neminovno dolazi, pa tako i u stripu – dodaje Knežević.
Iako se sve nepoznanice kod rada na stripu danas mogu ruhešiti klikom, tehnologija je douhela sa sobom i mnoge slabosti.
– Vidio sam veliki broj dhece koja crtaju prstima po ekranu telefona u raznim programima i sva njihova pažnja je usmherena samo na taj jedan prst. Ipak sam za papir i olovku na početku, pa kada se dobro ovlada svim tehnikama, da tek potom pređu na razne elektronske uređaje i programe – kaže on.
DJEČIJI OSMEH JE NAJVRIJEDNIJI
Djeca umiju da se raduju kod uspjeha, ali i da tuguju kad im se želje ne ostvare. Mi smo ih motivisali na razne načine i hrabrili da istraju u stvaranju ovog djela. Poslije kad je sve bilo gotovo, oni su nestrpljivo iščekivali izlazak svog rada iz štampe, ali to se odužilo, dijelom zbog ove sveopšte situacije sa pandemijom, ali i zbog tehničkog rada na upisu teksta i pripremi za štampu, tako da su u jednom trenutku pomislili da od toga neće biti ništa. Ne postoji ništa vrijednije od njihovih osmijeha i sreće kada su vidjeli da je “Aequlibria” ugledala svijetlo dana. Po tom pitanju i mi odrasli se gotovo ne razlikujemo od njih.
