PAPINA GLAVA
Autor: Alfonso Font
VELIKANI HRVATSKOG STRIPA: IVICA BEDNJANEC
NJEŽNI
Adolescentsko sazrijevanje uz stripove Ivice Bednjanca
Od 1952. godine kada se počeo baviti stripom, Ivica Bednjanec (Zagreb, 1. lipnja 1934. – Zagreb, 15. veljače 2011.) realizirao je oko dvije tisuće tabli stripa te preko tisuću scenarija za stripove. Ovi podaci, koji se navode gotovo u svakom tekstu o Bednjancu, sami za sebe govore o iznimnoj produktivnosti koja ne bi bila realizirana da konstantno nije bilo narudžbi izdavača. Ti stripovi 70tih i 80tih godina prošlog stoljeća bili su tiskani u velikim nakladama i stjecali su veliku popularnost, a interes za nova Bednjančeva izdanja proizlazi iz činjenice da nezanemariv dio tih stripova može naći publiku i u sadašnjem vremenu.
Bednjančevi stripovi tematski su vrlo raznovrsni: povijesne teme, odrastanje tinejdžera, politička satira, sport, stripovi za najmlađe. Jasno je strukturirao priču, stvarao kontrastirane likove te ne zasićuje kadrove s nepotrebnim detaljima. Jasna karakterizacija likova doprinosi lakom praćenju zbivanja. Bednjanec kreće od preciznog definiranja likova u scenariju, a potom oni dobivaju svoje vizualno određenje koje svaki pojedini lik zaokružuje u smislenu i skladnu cjelinu (karakter, ponašanje, odjeća, govor). Činjenicom da je najproduktivniji scenarist u povijesti hrvatskog stripa, istaknuta je kvantiteta, a donekle je izostalo kvalitativno vrednovanje. To je osjetio Krešimir Zimonić koji je istaknuo Bednjančevu komunikativnost i laku čitljivost, kao i podatak da je Bednjanec bio uvršten u udžbenik iz pedagoške psihologije. I doista, čitajući stripove namijenjene tinejdžerskoj populaciji vidimo kako Bednjanec svoje likove (Osmoškolci, Lastan, itd.) postavlja u takve situacije da gotovo svaka epizoda ima i odgojnu ulogu. No, to nije bilo banalizirano poučavanje, moraliziranje, jednostavno soljenje pameti ili neka druga forma koja je klincima u tim godinama dosadna i odbojna. Odgojna komponenta nenametljivo je provlačena kroz priču koja je senzibilitetom bila potpuno u suvremenom svijetu srednjoškolaca. Doista je moguće reći: bili su to stripovi koji su odgajali generacije.
Osim toga, Bednjanec je nastojao izbjegavati tadašnje ideološke matrice komunističke partije te usput nenametljivo uklopiti promišljanja svojih likova koji su od mlade publike tražili da se kritički odnose prema stvarnosti, da ne uzimaju sve zdravo za gotovo. Čitajući ih ponovo danas, ti isti stripovi mogu odgajati i današnju mladež poput onodobne omladine, pogotovo što su sve popularniji retro oblici i to bez obzira na medij popularne kulture u kojem se pojavljuju. Dapače, po svojim scenarističkim kvalitetama mogu biti i model prema kojem se može učiti kako stvarati nove stripove (i druge srodne medije) za istu populaciju unutar novog tehnološkog (digitalnog) konteksta koji drugačije postavlja probleme odrastanja.
Samo rijetki autori mogu postići popularnost kakvu je imao Bednjanec jer je njegova kvaliteta proizlazila prije svega iz sinteze kvalitetnog scenarija i njemu primjerenog i podređenog funkcionalnog crteža. Iako nije volio isticati uzore, u Bednjančevom crtežu lako se prepoznaje podloga proizišla iz stripova Alexa Raymonda, Andrije Maurovića i braće Neugebauer. Na retrospektivnoj izložbi održanoj u Galeriji Klovićevi dvori 2009. godine, koju je priredila Branka Hlevnjak, među ostalim moglo se vidjeti i manje poznati dio Bednjančeva opusa realiziranog u području grafičkog dizajna. Bednjanec je u grafičkom dizajnu bio blizak minimalističkim i apstraktnim rješenjima, dok je u stripu težio realističkom pristupu s humornim priklanjanjima prema groteski i satiri, te je povremeno radio kratke stripove od jedne pasice s izrazito stiliziranim likovima poput Durice. Njegova usredotočenost na bezuvjetnu komunikativnost stripa s najširom publikom ograničila je njegov crtački izraz na solidnost bez izrazitih inovativnih rješenja u konstruiranju kadrova ili tabli. Dobra priča koja je pitko tekla uz likove koji su sličili na tadašnje školarce, odredila je formulu po kojoj je popularnost Bednjančevih stripova bila takva da se „Modra lasta“ (a i neka druga izdanja) čitala počevši od najnovije Bednjančeve strip table na čemu su mu mogli zavidjeti mnogi poznati autori stripova.
Bednjanec nije pristajao na stegu ideološke čistoće koju su diktirali partijski krugovi u onodobnoj Jugoslaviji te je često proturao sadržaje zbog kojih je mogao na različite načine snositi posljedice. Jednom prilikom to je dokumentirao izjavom u razgovoru s Veljkom Krulčićem: „Imao sam komplikacije s „Nježnim“. A zajedno sa mnom i Hrvoje Hitrec koji mi je bio urednik i u „Kerempuhu“ i u „SN reviji“. Znam da mi se povremeno žalio kako je zbog „Nježnog“ morao odlaziti na raporte. To su bila takva vremena. Zbog jedne riječi moglo se nagrabusiti. Ja sam to pokušao riješiti tako što sam Nježnog stavljao u situaciju da zamuckuje, da izvodi riječne zavrzlame, da se eventualno po potrebi mogu poslije opravdati da nisam baš tako mislio. Recimo u priči objavljenoj sedamdesetih godina Nježni se našao u zatvoru i primijetio je da se vlasti među svim kriminalcima najgore ponašaju prema šahistima. Mnogi su shvatili na što aludiram. Ili, priča iz 1981. kada mog junaka pitaju kako to da mi ništa ne značimo u atletici, Nježni kao iz topa odgovara: „Ko kaže da ništa ne značimo, imamo najbolju, najskuplju i najmasovniju štafetu na svijetu! Rezultat nije bitan.“ Na Nježnog sam posebno ponosan, jer sam svjestan da je njegov kritički odnos prema svemu u društvu ušao na neki način u razmišljanje javnosti…“. Bednjanec je stvarao likove u opreci s društvom, likove koji su se bunili na različite načine – protiv nepravdi koje su nanošene običnom građaninu, likove koji su se ponekad usuđivali govoriti i ono što se nije smjelo izreći. Zbog tog tihog iscrtanog bunta ispunjenog prije svega humanističkim načelima, kao i zbog odgojne misije koju je uspješno provodio, Bednjanec si je osigurao istaknuto mjesto u povijesti hrvatskog stripa. Njegovi stripovi puni zdravog humora prije svega odraz su vremena u kojem su nastali, a čitajući ih danas vidimo da još uvijek uspijevaju nadživjeti to vrijeme i dopirati do nove publike, a to je najveća pohvala za svakog strip autora.
Frano Dulibić
NJEŽNI
LOV NA ČOVJEKA
KIKO
DURICA
ŠIC-MIC
Autor: Walter Neugebauer
TATICA: Obiteljske tajne
Autor: Nob
PEANUTS
Autor: Charles Schulz
