понедељак, 4. фебруар 2019.

Tribina o stripu: Analogni fenomen u digitalnom dobu

Kako izdavačke kuće biraju naslove, šta je presudno da bi se neki strip pojavio na našem tržištu, o periodu nestanka, kao i ponovnog pojavljivanja stripa, ali i o digitalnom dobu govorilo se u sredu na tribini u knjižari “Bulevar buks”.





Tribinu “Strip - analogni fenomen u digitalnom dobu” vodio je Jovan Gvero, dok su o svojim iskustvima govorili Borislav Pantić, Vuk Marković i mladi Aleksandar Nešić. S obzirom na to da su za stolom sedeli veliki ljubitelji stripova, prvo se govorilo o samoj ideji realizovanja udruženja koje propagira i objavljuje stripove, kako one stare, tako i nove koji, kako je rečeno, izlaze sve češće.

Direktor SKC Jovan Gvero je naveo da su se okupili radi razgovora o tome kako je strip kao analogna disciplina pobedila i opstala u digitalnoj eri, navodeći devedesete godine i početak 2000-ih kada je strip izdavaštvo bilo gotovo potpuno zamrlo. Direktor izdavačke kuće “Komiko” Vuk Marković kaže da je nakon “nestanka” stripa došlo do “buma”.

- Taj bum je jednim delom i došao zbog digitalizacije - rekao je on. - Sve kuće koje su se pokrenule i u periodu od 2008 - 2011. godine, počele su da rade na malo drugačijim osnovama nego one koje su se ugasile devedesetih. Način rada, način dolaženja do materijala, komunikacije sa inostranim partnerima, razgledanje kataloga, dobijanje informacija je danas potpuno digitalno. Taj deo posla je postao mnogo brži i samim tim mnogo lakši manjim sistemima koji su danas na sceni. Tako da je digitalizacija u tom produkcijskom smislu pomogla u barem našem mikro univerzumu ovde u Srbiji, jer bez toga ja prvi ne bi mogao da radim, a verujem ni kolege – ispričao je Marković.

Na tribini se govorilo i o tome kako je strip preživeo kroz pojavljivanje u filmu, serijama, kao i kroz video igrice koje su sve popularnije, a kroz koje je ostavljeno dovoljno prostora da strip može da se predstavi i živi. On je i dalje dominantan “na papiru”, a o našem tržištu, kao i poslovnim strategijama i rizicima govorio je odmalena veliki ljubitelj stripova, direktor izdavačke kuće “Čarobna knjiga”, Borislav Pantić koji je istakao kako je strip Asteriks i Obeliks i dalje najpopularniji strip u Srbiji.





- Ako neko voli stripove onda je i posao izdavanja dovoljno isplativ - kazao je on. - Još uvek u Srbiji stripove najviše čitaju sredovečni ljudi koji su tamo 70 – 80-ih bili deca. Kod stripa o Asteriksu i Obeliksu, situacija je drugačija, jer postoji mlađa publika od 8 - 9 godina koji su zapravo publika koja će jednog dana kupovati stripove i zavoleti ih na onaj način na koji smo ih mi zavoleli.

Svoju perspektivu izdavanja stripova dao je i mladi saradnik u izdavačkoj kući “Darkwood” Aleksandar Nešić - Kreša koji je razvio strast prema teorijskoj strani stripa i na tribini istakao pozitivne stvari digitalnog doba.

- Da nema digitalnog doba, da nema interneta, u izdavaštvu mnogih izdavačkih kuća ne bi bilo mnogih izdanja skoro istovremeno kao i u Americi - kazao je on. - Većinu stripova do 2012. godine sam pročitao na skenu, a ne na papiru pošto je samo na taj način to bilo dostupno kod nas. Dosta stvari je sada dostupnije nego što je bilo nekad zahvaljujući internetu, a glavna tema koja se poteže uvek kada se pominje internet jeste piraterija koja nije toliko zastupljena kod nas kao na nekim mnogo većim strip tržištima.

Nešić je takođe govorio o tome kako ne postoje nikakve garancije o uspehu određenog stripa jer nešto što je bilo jako poznato ranije ne znači da će biti i danas potpuni hit, kao i obrnuto. Kao najzaslužniji faktor za to ističe internet, društvene mreže i reklamiranje koje je prešlo na neki novi, viši nivo na kojem su sva izdanja i informacije o njima lako dostupna. Učesnici tribine su se složili da se trenutno sve više izdanja objavljuje pa tako ponekad  dolazi i do prezasićenja tržišta. Kao dobru stranu istakli su to da samom ponudom i potražnja raste tako da je broj čitalaca, kao i kupaca sve veći.


 Autor: K. Ivković Ivandekić
Tekst i fotografije preuzete sa sajta dnevnik.rs

Sukob inteligentnih paukova i ostatka ljudske vrste




U izdanju Lagune pojavio se, u odličnom prevodu Gorana Skrobonje, roman Deca vremena Adrijana Čajkovskog (1972), ovenčan prestižnom nagradom za naučnofantastični roman „Artur Klark“ za 2016. godinu. Tako je domaća publika dobila (ne tako čestu) priliku da upozna aktuelno delo iz vodeće anglosaksonske žanrovske produkcije. A u okvirima nje istovremeno postoje različiti pravci i poetike, od onih koji tragaju za novim žanrovskim prostorima do drugih koji ponavljaju obrasce iz ranijih „zlatnih“ epoha. U delima potonjeg smera podrazumeva se upotreba svekolike žanrovske ikonografije sa minimumom invencije (ili bez nje) uz imperativno poštovanje recepata kako da se takvo delo nađe na listama najprodavanijih knjiga. Adrijan Čajkovski, prevashodno znan kao korektan autor epske fantastike, učinio je Decom vremena hrabar iskorak u nepoznato na šta se ne gleda blagonaklono pošto izdavači i publika više vole da „igraju na sigurno“. Naravno, pisaca koji su paralelno pisali više fantastičkih žanrova bilo je i u ranijim decenijama (Zelazni, Lajber, King) kao i danas (Džordž R.R. Martin je najpre pisao naučnu fantastiku pa horor a sada epsku fantastiku). Da će, posle uspeha, Čajkovski nastaviti pisanje u naučnofantastičnim vodama svedoči i roman Deca ruševina (najavljen za mart 2019) koji nije nastavak Dece vremena ali se dešava u istom svemiru.

Čajkovski je u Deci vremena zapleo niz tema iz „tvrde“ naučne fantastike (utemeljene na egzaktnim naukama) odnosno „meke“ naučne fantastike (okrenute društvenim naukama). Priča se proteže na više od dva milenijuma i na dva carstva ljudske vrste koja su neslavno završila. Na zalasku prvog, pred fatalni rat dve političko-ekonomsko-filozofske frakcije, sabotažom biva uništen projekat stvaranja nove vrste na novoj planeti; preživljava samo doktorka Avrana Kern koja je projekat osmislila i koja, telom u hibernaciji a duhom u kompjuterskoj matrici, ostaje u kapsuli-čuvaru iznad planete. Sticajem okolnosti na planeti se ipak odvija proces usavršavanja jedne vrste ali ne majmuna, kako je planirano, već – paukova. Dva milenijuma kasnije do planete stiže brod-arka „Gilgameš“ u kojem je pola miliona ljudi u hibernaciji. Brod je pokušaj da se spase ljudska vrsta jer je Zemlja nepodobna za život pa su naučnici i političari drugog carsta, koje je nasledilo ostatke prvog, odlučili da krenu tragovima prethodnika i nađu pogodnu planetu na koju će se naseliti. Kapsula i Avrana ne dozvoljavaju „Gilgamešu“ spuštanje i upućuju ga do sledeće teraformirane planete što će, ispostavlja se, biti uzaludna nada. „Gilgameš“ se, trošeći poslednje resurse, vraća da naseli planetu po svaku cenu… Druga pripovedna linija prati razvoj civilizacije paukova koja se, zahvaljujući genetskom eksperimentu („pametnom“ nanovirusu), iz generacije u generaciju razvija prevazilazeći biološke datosti. Vrsta uči da se brani od najezda mrava i epidemija, da stvara gradove, komunicira na daljinu, prenosi znanja potomcima, posmatra svet i uočava pravilnosti sve do konačne mogućnosti da komunicira sa Glasnicom na nebu (kapsulom i dr Avranom) što ubrzava razvitak. Povratak džinova iz vrste-tvorca (ljudi) otvara pitanja opstanka i uništavanja opasnosti u to ime. Pauci imaju svoje rešenje tog problema, drugačije od ljudskog.

Čajkovski se opredelio za poštovanje zakonitosti po kojima „funkcioniše“ Univerzum i njihovu logičnu kauzalnu upotrebu; otuda „Gilgameš“ ne leti brzinom većom od svetlosne niti brodski bezbednjaci vitlaju svetlosnim sabljama. Ipak, bitan deo postavke su „pseudonaučne“ tehnologije, kakva je hibernacija čija upotreba je nužna kako bi junaci-ljudi ostali aktivni učesnici u putovanju koje traje milenijumima (pošto bivaju „uspavani“ i „buđeni“ tako da je njihov životni vek dug koliko i putešestvija). Osnovne ideje romana su na tragu postulata postavljenih u drugoj polovini XX veka i koje je najbolje formulisao Artur Klark tvrdnjom da čovečanstvo ima kosmičku budućnost istraživača i kolonizatora svemira. Istina, kod Čajkovskog ljudi ne odlaze sa Zemlje u potrazi za novim izazovima već beže sa nje pošto je postala nepogodna za život zbog ljudske bahatosti ili procesa koje je nemoguće zaustaviti. U „ljudskom“ delu priče dominiraju prepoznatljive situacije (trvenja u posadi, pobune i regresije u zatvorenoj zajednici, svemirske bitke) koje autor nije dograđivao tako da najintigantnija linija ovog dela priče ostaje ona o neizbežnom ponavljanju grešaka predaka. Deo romana posvećen civilizaciji paukova je inventivniji jer je pisac morao da osmisli originalna (ne-ljudska) rešenja u čemu je dobrano uspeo. „Ljudska“ priča vidno je manjkava na planu psihološkog produbljivanja ličnosti (svedenog na prepoznatljivu karakterizaciju utemeljenu na dužnostima koje likovi obavljaju; dr Kern je oličenje „ludog naučnika“ intelektualno narcisoidnog i spremnog da opstanak vrste žrtvuje uspehu svog projekta). U „paukovskom“ segmentu autor je sve potomke nazvao imenom „prvog“ pretka (od koga se nasleđuju i zanimanja-specijalnosti) što se ispostavilo kao uspešno i ubedljivo „vezivno“ rešenje.

Epske razmere priče uticale su na dužinu romana koji je, paradoksalno, ipak prekratak jer su izostala pojašnjenja određenih događaja koja bi, da su ispisana, produžila roman za par stotina stranica ali bi doživljaj drugačije stvarnosti definitivno bio impozantniji. Opšti utisak kvare i povremena nedovoljno ubedljiva rešenja a razlog njihovog „dešavanja“ je piščevo tendenciozno usmeravanje priče.

Rečju, Deca vremena su pisana „u ključu“ klasične „tvrde“ naučne fantastike, sa svim vrlinama i manama koje ona nosi. Čajkovski je ciljani model uspešno dostigao i ispunio na zadovoljstvo ljubitelja takve žanrovske literature.





Autor: Ilija Bakić
Tekst i fotografije preuzete sa sajta art-anima.com

10 omiljenih knjiga Jua Nesbea




Pred vama je lista knjiga koje bi poznati autor poneo na pusto ostrvo.

„Magbet“, Vilijem Šekspir

Kada mi je izdavač ponudio da napišem roman za njihovu novu seriju romana zasnovanih na Šekspirovim dramama, rekao sam: „Može, ako mogu da dobijem 'Magbeta'. Zašto? Zato što je krvav. Kratak. I odličan. Ne znam da li im se dopao moj odgovor, ali dali su mi 'Magbeta'.“

„Glad“, Knut Hamsun

Ovo je za mene oduvek bio vrhunski, boemski roman. U životu svakog mladog čoveka postoji određeni period kada osećate da se Hamsun, Dostojevski i Hemingvej obraćaju vama i nikom drugom.

„Lolita“, Vladimir Nabokov

Kako postignete da naterate čitaoca da saoseća, ili makar da toleriše junaka koji oseća požudu prema detetu? Ne znam. To može samo mnogo dobar pisac. I verovatno je dobra ideja da roman počnete sa ljubavnom izjavom potencijalnog pedofila, izrečenom na vrlo strastven i iskren način, tako da čitalac, kada poželi da pobegne, uvek može da se vrati na to: on nju stvarno voli.

„Pan“, Knut Hamsun

Ovo sam izabrao zbog lepote proze i predela, fascinantnih protivrečnosti u junacima, i zbog mračnog, suptilnog humora.

„Moja borba“, Karl Uve Knausgor

Nakon pročitanih tridesetak strana ovog šestotomnog, prustovskog dela o preispitivanju duše, znao sam da je to previše. Zato i jeste genijalno.

„Max, Mischa & Tetoffensiven“, Johan Harstad

Pored Knausgora, Harstad je verovatno najbolji norveški pisac današnjice. Roman govori o dečaku koji se sa porodicom seli iz Norveške u Ameriku, gde odrasta tokom osamdesetih i devedesetih godina XX veka, dakle, to je autsajderski pogled na američko društvo, napisan sa hirurškom preciznošću i humorom očajnika. Ako volite debele, epske knjige, poput  DeLilovog „Podzemlja“, ovo će vam se verovatno svideti.

„Ubica u meni“, Džim Tompson

Prvi kriminalistički roman zbog kojeg sam poželeo da i sâm napišem jedan. To je izvorni „Američki psiho“, napisan tridesetak godina ranije.

„Suicide“, Eduar Leve

Kratak, ali izuzetno snažan, roman istovremeno nežan i brutalan. Iznenadio sam se koliko je ovaj autor malo poznat, čak i u Francuskoj.

„Ham on Rye“, Čarls Bukovski

Ovo sam čitao kao student, i pomislio sam da samo ja ili neko od mojih prijatelja može da razume taj sirovi humor i slatku tugu. Stoga je za mene bilo ogromno iznenađenje kada sam tokom letnjeg raspusta zatekao svog oca kako sedeći u svojoj fotelji čita ovu knjigu i smeje se na sav glas. To vam je kao da su vaši roditelji prekopirali vašu plej-listu i stvarno se oduševili pesmama; niste sigurni da li se osećate ugroženo ili ponosno.

„Gentlemen“, Klas Estergren

Ovo je u Švedskoj kultni roman, još od kada je objavljen osamdesetih godina, a do određene mere je postao popularan i u Norveškoj. Na zanimljiv način spaja elemente klasične književnosti i šunda i odiše jednom bezbrižnom atmosferom, što u kombinaciji sa velikim talentom autora rezultira delom koje me podseća na roman „Basketball Diaries“, Džima Kerola. Oba na specifičan način prikazuju vreme i mesto, tako da poželite da se preselite u Stokholm ili Njujork.


Izvor: vulture.com
Prevod: Maja Horvat
Tekst i fotografija preuzete sa sajta laguna.rs

Mister No Revolution #3




#3
Scenario: Michele Masiero
Crtež: Alessio Avallone
Naslovnica: Emiliano Mammucari
Kolor: Giovanna Niro, Stefania Aquaro




Dampyr #227




#227
Scenario: Giulio Antonio Gualtieri
Crtež: Simone Delladio
Naslovnica: Enea Riboldi






недеља, 3. фебруар 2019.

Maxi Tex #22

  Scenario: Nizzi Claudio Crtež: Alessandrini Giancarlo Naslovnica: Villa Claudio