Nakon emitovanja 15. epizode 9. sezone serije The Walking Dead objavljujemo tekst Miroslava Cmuka iz 2016. godine koji se bavi istoimenim stripom. Epizoda pod naslovom „The Calm Before“ uspela je da još jednom šokira gledaoce, a uprkos tome što se serija prikazuje već skoro čitavu deceniju. Još jednom su počele rasprave o odnosu između serije i stripa, te ovaj tekst nudi neka dragocena objašnjenja, te nas vraća na same početke serijala.
Premda zahvaljujući internetu i drugim masmedijima mnoge informacije danas slobodno kolaju u javnosti, šire opće znanje i sliku glede nekih područja stječu tek osvješteniji pojedinci željni osobnog intelektualnog napretka, nije da su svi pripadnici novih generacija pretjerano upućeni u određene teme ili ključna problemska pitanja. Da bi se znanje steklo i smisleno usustavilo, potrebno je uložiti vrijeme, točnije, puno vremena.
Ljubitelji sedme umjetnosti, primjerice, ponekad ne znaju odakle filmski junaci vuku korijenje, odnosno da mnogi likovi potječu iz bogatog vrela devete umjetnosti. Prije negoli su osvojili male i velike ekrane, Popaj, Batman, Superman, Hulk, Charlie Brown i Rick Grimes zaživjeli su na papiru, u formi stripa. I površniji poznavatelji televizijskih serija (ili računalnih igrica) znaju da je Rick Grimes središnji lik serijala Živi mrtvaci. No, znaju li baš svi da je prije televizijske serije, koja se počela emitirati 2010. godine, još 2003. godine nastao strip serijal po scenariju Roberta Kirkmana (1978.) i da strip u Americi još uvijek izlazi u mjesečnom ritmu? Doista, znaju li baš svi ljubitelji strip serijala Živi mrtvaci da postoji i integralno izdanje na hrvatskome, odnosno da je nedavno objavljen treći omnibus što se sastoji od 48 sveščića (od broja 97. do broja 144.)?
Stabilnost kvalitete stripa
Radnja u stripu i seriji se ne poklapa, a nisu ni svi protagonisti isti. Opet, neki zajednički likovi prije umru u stripu, a neki najprije skončaju u televizijskoj seriji. Televizijska serija ne služi se u potpunosti stripom kao predloškom, no sličnosti su ipak brojne, čak se i određene rečenice doslovno ponavljaju u seriji. U obje je verzije centralni lik Rick Grimes koji je prije pošasti živih mrtvaca (popularnijim rječnikom rečeno, zombači) bio zamjenik šerifa. Kad se probudi iz kome, u koju ga je smjestio metak jednog delinkventa, Rick se zatječe u oronulom, opustošenom svijetu, okružen živim mrtvacima koji bi ga rado prvom prilikom gricnuli i tako utažili glad. Brzo se Rick navikne na prisutnost novih nepogodnosti i krene u potragu za svojom obitelji, a malo kasnije postane vođa skupine preživjelih ljudi u kojoj se od početka pošasti nalazila njegova supruga Lori, sin Carl i policijski partner Shane koji je brinuo o Carlu i Lori dok Ricka nije bilo (posebno se brinuo o Lori, u čemu je čak i prešao uobičajene granice jer su Ricka otpisali).
Rick nastoji zadržati skupinu na okupu i pritom ostati normalan čovjek, što mu neće biti uvijek lako jer su, pokazat će uskoro vrijeme, upravo ljudi, a ne silne povorke zombača, najveći neprijatelji jedni drugima u nehumanim i teškim uvjetima. Rick se sasvim dobro snalazi u ulozi vođe, no povremeno je rastrojen i odveć diktatorski nastrojen jer povremeno dolazi do raskola u zajednici. Svjestan je da ne donosi uvijek najbolje odluke za sve članove, ponekad (pre)brzo izgubi živce, a kako i ne bi kad su se pojavom hodajućih mrtvaca pojavila nova nemilosrdna pravila igre u kojoj pobjeđuju najokrutnije grupacije? Kao što izreka kaže, čovjek je čovjeku vuk pa tako kod mnogih pojedinaca dolazi u prvi plan nasilna i grabežljiva narav, ljudi se pretežno grupiraju i organiziraju prema osobnim navikama i karakternim značajkama – nastaju dobri i loši tabori preživjelih ljudi. Siledžije ne biraju sredstva kako bi živjeli i, ako je već moguće, što lagodnije uživali na tuđi račun. Kao u svakoj katastrofi, tako i u ovoj zombie apokalipsi pomahnitali pojedinci što naginju tiranskom upravljanju i destruktivnom ponašanju konačno dolaze na svoje – mnoge zatomljene nastranosti bez previše otezanja izlaze na vidjelo, pokazuje se koga pokreću osjećaji milosrđa, a tko je predvođen ubitačnim dozama samoljublja. Unatoč stalnoj prijetnji zombija, ljudi se međusobno zaljubljuju i odljubljuju, mrze se i mire, prikupljaju potrebne zalihe lijekova i hrane, proizvode namirnice i druge resurse.
Dok kvaliteta televizijske serije redovno oscilira od epizode do epizode zbog drvene glume i predvidljivih scenarističkih rješenja što iritiraju intelekt, radnja u stripu drži kontinuitet, napetija je i manje je praznoga hoda. Dramatičnosti, akcije i nasilja ne manjka. Zorno je predočeno Rickovo povremeno lomljenje osobnosti i gubljenje živaca, a i nutrine drugih aktera su podrobno prikazane. Živopisni negativci, kao što su Guverner (glavni čovjek gradića Woodbury) i Negan (brutalni vođa okrutne skupine Spasitelji), pokreću i izokreću stvari u nepredvidljivim, neželjenim smjerovima. U trećem integralu, baš kao u aktualnoj sedmoj sezoni televizijske serije, u krupni plan stavljen je Negan, karizmatični nasilnik kojega krasi osebujni vokabular (sačinjen od brojnih psovki) i bejzbolska palica Lucille omotana bodljikavom žicom kojom neistomišljenike rado nasmrt premlati bez zadrške, čime stječe strahopoštovanje vlastite zajednice i drugih preživjelih. Šesta sezona televizijske serije završila je cliffhangerom, što je mnoge ljubitelje serije dobrano razljutilo – tek u prvoj epizodi sedme sezone otkriva se kome je iz Rickove grupe Negan s užitkom rascopao glavu, što će reći da su ljubitelji serije dobrih šest mjeseci bili u stanju neizvjesnosti, osuđeni na spekulacije i nagađanja.
Privlačnost negativaca
U trećem omnibusu naglasak je stavljen na napete sukobe između Rickove i Neganove grupe, a radnju ujedno čine članovi kolonija Hilltop i Kraljevstvo koji nastoje živjeti normalne živote, baš kao i u televizijskoj seriji. Tehnika zumiranja česta je pripovjedna tehnika kada se crtežom želi podrobnije naglasiti facijalna ekspresiju protagonista i antagonista. Realno su prikazani i eksterijeri i interijeri, doduše, za razliku od postapokaliptičnog naslova Hombre što doslovno vrvi detaljima, u serijalu Živi mrtvaci detalja je pretežno manje. Crtež je otpočetka filmičan, materijal pogodan za ekranizaciju.
Filmski i stripski negativci nedvojbeno privlače veću pažnju od altruističnih dobrica što nastoje svijet učiniti normalnijim i ugodnijim mjestom za život. Prije ćete vidjeti da netko na majici ponosno nosi likove kao što su braća Dalton i Negan, likovi kao što su tužnjikavi Lucky Luke i Rick Grimes manje su interesantni široj javnosti. Skanjivanje nad nasiljem zamijenilo je kočoperenje. Zašto je publika obuzeta, štoviše, ponekad u patološkoj mjeri i na gotovo romantičan način očarana negativcima kao što su Joker, Lex Luthor ili Negan kojega u seriji tumači markantni glumac Jeffrey Dean Morgan (1966.)? Sociolozi, psiholozi i psihijatri sigurno imaju štošta pametno za reći o netipičnim primjerima obožavanja. Prije nego krenete tražiti mišljenje stručnjaka, pokušajte sami procijeniti je li riječ o potisnutim, skrivenim željama ili naprosto uobičajena morbidna fascinacija prikazivanjem nasilja, baš kao što su neki javno ili potajno obuzeti serijskim ubojicama i srodnim individualcima koji su predvođeni (auto)destruktivnim mislima.
Piše: Miroslav Cmuk
Tekst i fotografije preuzete sa sajta xxzmagazin.com
Нема коментара:
Постави коментар