U Skandinaviji i nekim zemljama zapadne Evrope praksa je da se djeca, još od predškolske dobi, dovode u biblioteke u kojima bi se u početku igrali s knjigama, a poslije, kada nauče slova, da ih i čitaju. Tako se stvaraju navika i svijest da je posjećivanje biblioteka i čitanje knjiga dio rituala kao što su kod nas, recimo, ispijanje kafe i prepričavanja političkih, sportskih i drugih tema. Cilj takve prakse jeste stvaranje budućeg čitaoca. Istu takvu ideju imali su ljudi okupljeni u redakciji dnevne novine Politika. Željeli su napraviti časopis za djecu i omladinu koji bi ih pripremio za čitanje ozbiljnijih novinskih sadržaja. Tako je nastao Politikin zabavnik, koji se u prodaji pojavio davnog 28. februara 1939. godine. Kupci su ga u kioscima nalazili dva puta sedmično – utorkom i petkom, a cijena je bila jedan dinar. Tiraž prvog broja bio je 120.000 primjeraka. Glavni i odgovorni urednik Politikinog zabavnika bio je Miroslav Dim. Stevanović.
Kako mnogo stvari na našim prostorima određuje neki r a t, takav slučaj je bio i s Politikinim zabavnikom. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije izašlo je 220 brojeva – posljednji broj objavljen je četvrtog aprila 1941. godine. Beograd je dva dana kasnije bommbardovan, čime je ozvaničen početak r a t a na našim prostorima, kao i kraj izdavanja Zabavnika u Kraljevini Jugoslaviji. Rad redakcije Politikinog zabavnika ponovo je obnovljen sedam godina nakon završetka rata, petog januara 1952. godine, a na čelu redakcije bio je Kosta Stepanović.
Vjerovali ili ne
Kuriozitet vezan za Politikin zabavnik je činjenica da je izlazio u šest (6) država a da nije promijenio mjesto izdavanja. Prvi brojevi štampani su u Kraljevini Jugoslaviji, a rad redakcije obnovljen je za vrijeme Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Najduži period izlaženja Zabavnik je imao za vrijeme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Nakon raspada SFRJ, Zabavnik je još izlazio i za vrijeme Savezne Republike Jugoslavije, Državne zajednice Srbija i Crna Gora i naposljetku u Republici Srbiji, gdje još uvijek izlazi. Ovaj podatak je kao stvoren za stalnu rubriku u Politikinom zabavniku “Vjerovali ili ne”.
Otkud ime Politikin zabavnik? U procesu pokretanja novog časopisa, magazina ili novina, jedna od velikih dilema je kako će se isti zvati. Ako pitate stručnjake, oni će reći neka bude kratko, atraktivno i lako pamtljivo. Pred istom dilemom bilo je i tadašnje uredništvo koje je raspisalo javni poziv za odabir imena. Poziv je objavljen u dnevnoj novini Politika. Predloženo je nekoliko imena, a između ostalih i Politikin zabavnik. Ukupno je “glasalo” blizu 35.000 ljudi, a skoro petini se dopalo ime Politikin zabavnik. Devetogodišnja Antonija Savić proglašena je “kumom” časopisa jer je njezino ime izvučeno među onima koji su glasali za Politikin zabavnik.
Ideja je bila napraviti časopis sačinjen od striipa i tekstualnih sadržaja poput kratkih priča, mozgalica, zanimljivosti… Prema riječima aktuelnog urednika Politikinog zabavnika, Zefirina Grasija, ogledni uzor bio je italijanski časopis za djecu pod nazivom Corriere dei Piccoli. Teško je jasno definisati profil Politikinog zabavnika čiji je moto “novina za čitaoce od 7 do 107 godina”, međutim, najboljim se čini pojašnjenje pomenutog urednika da je Zabavnik “novina sa formulom udrobljenog sadržaja” ili kako to on u intervjuu za beogradski sedmični list Vreme pojašnjava: “Zabavnik je list siromašnog društva i njegov je sadržaj za svakoga pomalo, od djece pa do deda i baka.”
Važna odrednica Politikinog zabavnika, posebno nakon ponovnog pokretanja magazina, bio je sadržaj koji bi se mogao predstaviti kao neka nadopuna redovnom obrazovanju. Takav sadržaj prezentovan je kroz niz stalnih rubrika poput: Verovali ili ne, Jeste li već čuli da – interesantne činjenice, Zašto se kaže – lingvistički tekstovi o korijenima i značenjima pojedinih reči, Zabavnikove logičke zagonetke – logički i matematički problem, Zabavnikov ZOO – tekstovi o životinjama, Izumi, otkrića, dostignuća – tehnologija u službi nauke.
Vječna antologija
Jednostavna koncepcija časopisa i mnogo korisnih podataka Zabavniku daju vanvremensku vrijednost. Sadržaj koji je objavljivan, recimo, 70-ih ili 80-ih godina danas možemo da čitamo bez obzira na činjenicu da je star nekoliko decenija. Činjenice objavljivane u rubrici Antologija istinskih čuda za mnoge su i danas nepoznanica. Malo je poznato da je djelo Pustolovine Toma Sawyera Marka Twaina, koje je prvi put objavljeno 1876., bilo prvi roman koji je otkucan na mašini za pisanje. Jednako se čini zanimljivim podatak da je rukopis romana Robinson Crusoe Daniela Defoea, prije nego ga je prihvatio izdavač William Taylor, bio odbijen od dvadeset izdavača. Djelo je objavljeno 1719. godine, a skoro 300 godina kasnije još je rado čitano štivo. Politikin zabavnik imao je rubriku Sportski zabavnik u kojoj je pisano o velikanima sporta poput Franje Kukuljevića, Blagoja Moše Marjanovića, Milovana Jakšića Jakše. Ime Franja Kukuljevića malo je poznato i za dobre poznavaoce tenisa, a riječ je o teniseru koji je bio finalista Roland Garrosa 1940. godine u igri parova. Zabavnik bilježi i sportske neppravde poput one iz decembra 1936. godine, kada je sudija spriječio da zagrebački Hašk Građanski bude prva kontinentalna ekipa koja je na domaćem terenu pobijedila prvaka Škotske Heartsa. Anegdota je zabilježena u broju od 9. januara 1940. godine: krajnji rezultat je bio 4:4, a istorija se nije desila. Na istoj stranici opisan je i inccident koji se desio u finalu Balkanskog kupa koji se održavao u Atini 1935. godine. Na utakmici između reprezentacija Kraljevine Jugoslavije i Rumunije, jugoslavenskog golmana Bartula Čulića nokkautirao je jedan od redara na utakmici. Na kraju je Jugoslavija pobijedila 4:0 i osvojila Balkanski kup, a golman Čulić bio je zamijenjen jer nije mogao nastaviti utakmicu.
Kultura stripa
Prvo uredništvo Zabavnika, ono iz 1939. godine, napravilo je hrabar iskorak kada je otkupilo prava od kompanije Walt Disney za štampanje stripa sa njihovim junacima. Miki Maus, Paja Patak, Šiljo i drugi obilježili su kako Politikin zabavnik tako i mnoga djetinjstva. Strip je nešto što predstavlja konstantu u sadržaju Zabavnika i njegova uloga u promovisanju sttrip-kulture na prostoru bivše Jugoslavije vrlo je značajna. Pored brendiranih sttrip-junaka, na stranicama Zabavnika nalazimo originalan pristup narodnoj tradiciji. Riječ je o stripovima po motivima iz narodnih pripovjedaka Baš-čelik, Čardak ni na nebu ni na zemlji itd. Ove stripove je crtao Đorđe Lobačev – za ljubitelje stripa poznato ime, pionir jugoslavenskog sttripa. Što se tiče velikih sttrip-junaka, čitaoci Zabavnika uživali su u avanturama Flasha Gordona i čarobnjaka Mandraka sa svojim pomagačem Lotharom. Ljubitelji striipa će se sjetiti i Iznoguda, velikog vezira koji pokušava da postane kalfa, pa onda detektiva Ripa Kirbyja, Fantoma, Modesty Blaise, Princa Valijanta, Taličnog Toma, Corta Maltesea…
Politikin zabavnik u svom “socijalističkom periodu” dijelom je promijenio uređivačku politiku tako što je povećan broj tekstova čija se tematika odnosila na prostor bivše Jugoslavije. Postojala je rubrika pod nazivom Iz naše prošlosti. Kako i sam naziv upućuje, sadržaj tekstova odnosi se na događaje, običaje i slično koji se odnose na prostor nekadašnje Jugoslavije. U broju od 22. februara 1952. godine objavljen je tekst Hercegovački pirinač, koji govori o tome kako se desilo da se pirinač počne uzgajati u Bosni i Hercegovini. Iz tog teksta izdavajamo: “… godine 1833. Ali-paša Rizvanbegović boravio je u Carigradu. Vraćajući se u Hercegovinu, on je poveo sa sobom nekog Mustafu – pirindžliju, stručnjaka sa sijanje i gajenje pirinča. Već iduće 1834. godine na imanju u Ljubuškom uspješno je započeto sijanje pirinča. Tako se pirinač počeo sijati i u Novim poljima kod Čapljine. Najpoznatiji hercegovački pirinač zvao se ‘Ljubušak’. Godine 1868. Hercegovina je proizvela 15 vagona pirinča.” U istoj rubrici, u oktobru 1952. godine, objavljen je i tekst koji opisuje “skakanje na mješinu”, igru popularnu u Bosni za vrijeme osmanske uprave. Pravila su bila jednostavna: takmičari su skakali na naduvanu mješinu koja je bila namazana, kako piše u Zabavniku, zejtinom, a pobjednik je bio onaj pod kojim bi mješina od siline skoka ekspplodirala. U praksi to izgleda kao da skočite na naduvanu loptu namazanu uljem. Obično bi se pokušaj završavao vrattolomnim padom na oduševljenje publike. U istoj rubrici bilježimo i tekstove o životu Sime Milutinovića Sarajlije, dio putopisa po Bosni iz 1530. godine i bilješke o posjeti Evlije Čelebije Dubrovniku i Nikoli Zrinjskom.
Sredinom aprila 1952. godine pokrenuta je rubrika Jugoslavija u slici i riječi. Ugašena je nakon nekoliko brojeva. Sadržaj rubrike je predstavljao najveće radne kolektive u tadašnjoj Jugoslaviji. Bosna i Hercegovina je predstavljena pričama o rudnicima tuzlanskog bazena i Željezari Zenica.
Pozitivni uticaj
Značaj i uticaj Politikinog zabavnika na mlade ljude u bivšoj Jugoslaviji nikada nije jasno procijenjen. Zabavnik je značajna činjenica za jugoslavensko društvo. Zanimljivu analizu sadržaja napravio je Zoran Janjetović iz Instituta za noviju istoriju Srbije. Janjetović se u tekstu pod nazivom Hrvatska povijest na stranicama Politikinog zabavnika bavio analizom izbora tema iz hrvatske istorije u Zabavniku, oslanjajući se na svoje ranije istraživanje, tvrdivši da je u Zabavniku ukupno objavljeno 210 priloga o hrvatskoj istoriji, što predstavlja 4,5% ukupno objavljenih priloga. U zaključku teksta Janjetović navodi da je “pisanje o temama vezanim za hrvatski istorijat srazmjerno i pozitivno. Cilj je bio da se čitaoci upoznaju sa hrvatskom istorijom te da se tako njeguje opštejugoslavenski patriotizam”.
Moglo bi se zaključiti da je Zabavnik pozitivno uticao na mlade i pored činjenice da ne postoji ni jedno istraživanje koje bi ovo potvrdilo. Sadržaj magazina je djecu od najranijeg doba učio onome čega nije bilo u školi i što većina roditelja nije mogla da uradi. Pošto je Zabavnik krajem februara proslavo 80. rođendan i pošto je red nazdraviti u tu čast, prigodnim se čini prenijeti priču objavljenu u ovom listu o “običaju kucanja čašama”. Običaj potiče od Kelta, koji su mu pridavali veliki značaj. Kucanje čašama predstavlja znak prijateljstva. Veliki simbolični značaj Kelti su objašnjavali time da u tom svečanom činu učestvuje svih pet čula. Čulo vida – tečnost se vidi, čulo osjetila – osjeća se miris tečnosti, čulo ukusa – osjetimo ukus tečnosti na jeziku kada je pijemo, čulo dodira – osjetimo čašu u kojoj se nalazi tečnost, i na kraju, čulo sluha – onaj zvuk u kojem uživamo kada se čaše kucnu.
Ako budete u prilici i imali potrebu, sjetite se ovog keltskog običaja i nazdravite tradiciji dugoj 80 godina i poduhvatu koji je ispratio u istoriju šest država.
Tekst i fotografije preuzete sa sajta leutar.net
Нема коментара:
Постави коментар