Priča Zagor versus Supermike izlazi 1975. godine, u zenitu jednog doba, kada strip Zagor bilježi vrhunce. To doba traje već gotovo tri godine i potrajat će još godinu dana. Guido Nolitta je u naponu snage: doslovno je napisao sve epizode. O kakvim je epizodama riječ, ukazuje činjenica da većina tih priča ulazi u Zagorovu antologiju, zasjevši na vrhove top-lista. Nećemo pretjerati ako kažemo da se upravo tada formirala Zagorova publika. I nakon 50 godina pustolovina, ljubitelji se vraćaju tim pričama dodijelivši im naziv – zlatno doba.
Nedavno smo, u našoj ediciji, upoznali jednu od tih legendarnih priča iz zlatnog doba, The Red Sand. Zagor versus Supermike čini se mrvicu kontroverznijom epizodom; dok je The Red Sand apsolutni klasik, naša sadašnja priča, iako omiljena, dijelom biva smatrana simpatično naivnom ili u produbljenom shvaćanju, lijepom blagom ironijom superherojskog svijeta (pod koju je ironiju podveden i sam Zagor).
Takva shvaćanja mogu imati određenu uvjerljivost, no mišljenja sam da je ova priča puno više te da se tu ne radi o ironiziranju Zagora, naprotiv.
Stoga bih prije svega htio istaknuti: Zagor versus Supermike je priča broj 1 na mojoj top-listi.
Nolitta
Nema sumnje da je Zagor nastao na tradiciji avanturističkih stripova namijenjenih prije svega mlađim naraštajima. Sergio Bonelli aka Guido Nolitta spremno je prihvatio ustaljene obrasce i vješto izgradio tipičnog junaka: nepobjedivog, pravednog, zaštitnika slabijih i nemoćnih itd.
Pa ipak, danas su mnogi fanovi zreli ljudi… a ljubav i zanimanje za Zagora ne jenjava, dapače. Objasniti stvar nostalgijom je, koliko otrcano, toliko promašuje (vidi više o temi u tekstu Vječni Zagor, objavljenom na www.stripovi.com). Ispada da je Zagor više od obične zabave. Ma koliko da je, s jedne strane proizvod industrije lake zabave, s druge očito sadrži dimenziju koja djelu daje trajniju vrijednost. Ta se vrijednost obično naziva – autorstvo. Generacijama odraslim na pop-kulturi polako se sve više nameće ovaj paradoks: popularni filmovi ili stripovi, napravljeni po kanonu masovne zabave, probijaju zacrtane granice i ulaze u jednu zonu gdje se susreću površno i duboko, šablonsko i autentično, masovno i jedinstveno. Zapravo su već davnih dana veliki redatelji vesterna pokazali tu okolnost, autorsko u žanrovskom. Po mom sudu, Nolitta je odličan primjer u stripovskom svijetu (možda će jednom biti prilike da se detaljnije pozabavimo temom Nolitta kao autor).
Ovaj je mali uvod bio potreban kako bismo dobili okvir za analizu stripa koji držite u rukama. Vrlo je važno imati na umu da mi pripisujemo Nolitti epitet autora, što znači da on pristupa pričama ozbiljno, da se ne zadovoljava pukim odrađivanjem (rekli bismo: štancanjem epizoda). A da bi čovjek mogao imati takav pristup, on mora vjerovati u to što radi i voljeti to što radi. Kada čitamo Nolittinog Zagora, skloni smo prihvatiti rečeno: on vjeruje i voli to što radi.
Ironija: Supermike
Godina je 1975., Zagor izlazi već čitavo desetljeće. Bezbroj pustolovina je prošlo, mnogo dobrih djela učinjeno, mnogo nepravdi ispravljeno. Štoviše, nalazimo se u zlatnom dobu, sve priče oduzimaju dah, ne zna se tko je veći ili strašniji neprijatelj, koga će i što nesvakidašnje Zagor sljedeće susresti…
No, ma kako maštovite fabule bile, ma kakvi se stvorovi pojavljivali, sve to ne bi činilo da Zagor prekorači onu dimenziju koju smo spomenuli, dimenziju koja čini Nolittu autorom. Jasno je da je on morao održati korak i na planu industrije zabave, ali istovremeno je dodavao sve osobniji dodir. Od početnih epizoda, kada je Zagor isključivo šablonizirani avanturistički strip u kojemu se, preko najtrivijalnijih zapleta, nižu prizori akcije do predvidljivog završetka, došli smo do epizoda koje sve više otkrivaju Nolittu čovjeka i njegov doživljaj svijeta. Jednom crtom njegova svjetonazora bavili smo se u tekstu Zagor i magija, te uputili na klasično mjesto koje govori kako Nolitta doživljava svijet (govor Guedea Danseura u epizodi No. 95 Zombi!). Naravno, takvih mjesta ili scena ima mnogo u epizodama koje spadaju u zlatno doba, ali već smo rekli da ćemo se Nolittom detaljno baviti drugom prilikom.
Ovdje nam je stalo samo konstatirati ozbiljan pristup, ili ako hoćete, autorski. A autorski pristup se ponajprije ogleda u propitivanju osnovnih postavki. U tom smislu se ističe priča The Red Sand o kojoj smo pisali, gdje je Zagor doveden u situaciju «velikog», realnog, svijeta. On se mora dokazati pred takvim svijetom, koji je daleko više od Darkwooda iz tipičnih pustolovina, u kojima Zagor neupitno važi, u kojima je on gospodar. Nolitta je majstorski posložio tu priču, naoko tipičnu, a koja opet otvara nove perspektive i donosi onu dodatnu vrijednost. Time se odlučno izdigao iz uobičajene repetitivnosti «sljedećeg mjeseca nova avantura».
Zagor versus Supermike je novo poigravanje, ali sada u još naglašenijem tonu. Zagora se postavlja pred lik Supermikea, lik koji se može gledati kao njegova kopija: Supermike ima sve Zagorove prepoznatljive sposobnosti, samo još istaknutije. Takvim pretjeranim isticanjem sposobnosti stvara se utisak da se Zagora zapravo ismijava. Jer, ako je Supermike kopija, a kopiju se ironizira, onda je, u stvari, krajnji cilj ironiziranje originala, tj. Zagora.
Ovakvo tumačenje bi se uklapalo u teoriju o autorstvu, jer što je upečatljivije od toga da autor pokazuje odmak od svoga djela, polemizira sa njime i time samoga sebe dovodi u pitanje. Ta to bi bilo baš prigodno i niz dlaku gomile kritičara i darknajtera.
Međutim!
«Ironija: pokazivanje vlastite nadmoćnosti prividnim ponižavanjem Ja.»
Nolitta je genijalno iskoristio mogućnosti ironije (tako omiljele ciničkom umu) kako bi zabio gol na protivničkom terenu. Nema zbora o tome da ismijava Zagora, već on u ovom suptilnom modusu ironije prividno izjednačuje Supermikea i Zagora, kako bi pokazao što Zagor nije, te zašto je nadmoćan. Prema njemu, Zagor nije isključivo super-tijelo, super-mozak, ukratko, super-fizika. Zagor jest izvanrednih sposobnosti u tom pogledu, naravno, kao svaki klasični heroj, ali nije iscrpljen time. Njegova bitna dimenzija je otvaranje prema transcendenciji, dakle i duhovni element. Nolitta na tome inzistira, ponekad šablonski kroz moralne prodike, ali prvenstveno jakim izvedbama u kojima dominira etička komponenta i koje su ostavile dojam na mnoge fanove. Nije manje važno, kako smo već naglasili u tekstu Zagor i magija, da se oproštajna priča zove Vječna magija i da ona ima jaki metafizički karakter. Zagor tu izravno uz pomoć transcendencije svladava opasnost znanstveno-tehnološkog pogona, čime je Nolitta jasno istakao koliku važnost pridaje duhovnom elementu.
Dakle,
Nolitta jest povukao paralelu Zagor – Supermike, ali ne da bi ismijao Zagora, nego da bi ismijao Supermikea. Nakon deset godina pustolovina i rješavanja zlikovaca svih fela, zacijelo je bilo tipičnih zamjerki: Zagor može sve, nikad ga ne pogodi metak, oh, kako je to banalno i sl. Svaki se ljubitelj zasigurno susreo s ovakvim tipom «kritike», koja se često može čuti iz tabora čitača navodno ozbiljnih stripova. Sasvim je moguće da je Nolitta odigrao taktički i izašao u susret «kritici» predavši na pladnju «bezveznog superjunačkog Zagora». Supermike je Zagor kako ga doživljava površni čitatelj ili pak neprijateljski čitatelj. Mišićav, spretan, nepobjediv, arijevska plavokosa zvijer.
No, na tom mjestu radi se dodatni zavrtanj i Zagor je to samo prividno: u razradi priče Nolitta jasno kaže da Zagor nije najjači, nije najizdržljiviji, nije najprecizniji… nije zapravo ni najbrži. Ne, Zagor je Zagor, jer je predan i ozbiljan i vjeruje u to što radi. O tome nam svjedoče runde.
Satira: preživjeti u amfiteatru
Očito je da strip ima naglašenu ironičnu crtu. Ali, ako tvrdimo da se ne ironizira Zagor, prema čemu je onda uperena oštrica? Što predstavlja Supermike, ako on ujedno jest verzija Zagora i dobar pokazatelj razlike? Što je predmet napada?
Godine 1976. jedan od najzapaženijih filmova bio je Network Sidneya Lumeta. Radi se o satiri društva superspektakla u kojemu postojati znači – postojati na televiziji.
Zagor versus Supermike možemo čitati kao varijaciju na temu. Pretjeranost Supermikea i spektakularni obračun u areni je vid Supermašine, koju Nolitta ne simpatizira, ali je mora uzeti u obzir.
Pogledajmo pobliže o čemu je riječ.
Jednom prilikom prisustvovao sam raspravi, u kojoj se uzduž i poprijeko analiziralo značenje Supermikea. Iako zanimljiva, krajnji rezultat ispao je sumnjiv. Naime, prometnuvši se u psihološko razmatranje te ogolivši Supermikea kao ego, teštinu, višak moći, ostalo je visjeti u zraku u kolikoj mjeri samog Zagora definiraju iste te karakterne osobine. Jer, ako je Supermike negativ Zagora, pa makar i služio za isticanje razlika, ostaje crv sumnje. Psihološki profil biva izrađen i gura neugodna pitanja iz pozadine: zašto je Zagor na kraju priče i dalje ljut?
Zašto je Zagor ljut, ako je pobijedio, evidentirano i pečatirano pred svjedocima.
Ovakvom pogledu nameće se stav da je Zagor u Supermikeu, unatoč svemu, prepoznao nezrelu verziju samoga sebe i sada ga ta spoznaja, takorekuć, nikada ne napušta. Ne može se otarasiti «tamne strane» i zato je, na kraju, ipak ljut.
Kažem, ovo može biti zanimljivo, mogu se i povlačiti takva pitanja, no, kada podvučemo crtu ispod serijala i lika, takve sumnje bitno promašuju. Nolittin je odgovor na slična pitanja: ne možeš psihoanalizirati heroja. Njegova je teza, prije svega, da je Zagor u punom smislu čovjek, a to znači da je razriješio sitne ljudske stvari. Takav čovjek je primjer: čvrst i stabilan. Zagor je putokaz.
Ako smo u pravu glede temeljne pokretačke snage stripa Zagor, onda je jasno da nema govora o nekoj darknajtizaciji glavnog lika. Za Nolittu je Zagor iznad ljudskih slabosti tipa prevelikog ega, taštine, uzetih u patološkom smislu. Zbog toga on i ne stavlja nikada naglasak na psihologiju. Zagor versus Supermike nije psihološka drama, već prije satira. Napad na Supermašinu.
Što je Supermašina?
Zagor je na kraju ipak ljut, a nije izgubio niti je posumnjao u sebe kako se nekima učinilo. Ipak, kao (istinski) čovjek, on mora biti iziritiran. Zagor se ljuti, jer je bio prinuđen sudjelovati u lakrdiji.
Supermašina je sustav koji sve upliće u svoje mreže i svatko je prisiljen sudjelovati ili bolje rečeno igrati po pravilima. Zagor shvaća sveprožimajući zahtjev Supermašine, ali se ne može predati takvoj kolosalnoj laži. Pokušao je izigrati Supermašinu: odigrati rolu Duha Sa Sjekirom tamo gdje je to neophodno (recimo, skupovi poglavica ili kada je svrsishodno podržati famu pred labilnijim zlikovcima), ali naknada za taj mali kompromis su trenuci slobodnog, praktički traperskog života. Kao javna osoba, gotovo institucija, nema luksuz potpunog života u «tišini ljudskog djelovanja», već se «mora pokazivati, držati predavanja i govore te poticati buđenje senzacija». I Zagor je to nekako uskladio, posložio si stvari.
Ali sada Supermašina uzvraća udarac. Nitko se ne može sakriti, ne postoji način da se ne odgovori na izazov, ako se želi postojati u javnosti. A Zagor mora postojati, jer njegova je misija biti Duh Sa Sjekirom.
Onoga lijepoga dana kada se u Darkwoodu pojavio Supermike, Zagoru je prisjelo.
Priča počinje neuobičajeno. Zagor i Chico se voze u kočiji. Obično njih dvojica putuju pješke, na vlastitim nogama, slobodni od svega, primjerice od voznog reda koji bi ograničavao slobodu kretanja. Moguće da je ovo prvi puta kako vidimo da Zagor i Chico putuju u kočiji, nisam provjeravao. Tu je prva naznaka da i Zagor mora uvažiti Supermašinu, mora prihvatiti da postoji nešto takvo kao organizirani prijevoz. Ubrzo će morati prihvatiti puno više.
Supermike je na scenu stupio poput Ringo Kida u Poštanskoj kočiji i tu su na trenutak uloge bile zamijenjene. Odmah je slijedilo strašno ubrzanje i Supermike je predstavljen kao najbolje utjelovljenje Supermašine – kao supereksponent. On može sve: najbolje svirati, najbolje plesti, najbolji je sportaš na sveučilištu, navještiji bankar na Wall Streetu, najbolji mladi glumac itd. Također se non-stop reklamira, superreklamira. Za razliku od Zagora, Supermike je čitav u Supermašini. Nije ništa drugo nego funkcija Supermašine i čitavo se njegovo postojanje svodi na permanentno dokazivanje da je naj, da je super. Zagoru je takav bitak odbojan, ali u početku još nije skroz naskroz svjestan dimenzija Supermašine. Ne sviđa mu se Supermikeov egzibicionizam, ali pušta da se show odvija. Ne uzima za ozbiljno, misleći kako se tu radi o malo jeftine zabave za publiku.
S druge strane, Supermike je u elementu. Nema ničega na svijetu što njemu ne bi išlo od ruke. On je samo tobože stranac na granici; Supermašini je poznato sve. Ma koliko bilo nešto posebno, ono je ujedno i tipično: tako i vestern ima tipične situacije. Lokalni snagator, kralj pokera, revolveraški dvoboj, sve su ove vestern-situacije supertransparentne za Supermašinu. A savršena inkarnacija Supermašine je, takorekuć, superprocesor koji odmah ulazi u bazu podataka i savršeno uči sve što je potrebno za uspjeh. Nema stvari u «vesternu» koja bi mogla iznenaditi Supermikea.
Osim jedne.
Supermašina ne može shvatiti što je to čovjek. U susretu sa čovjekom, onim istinskim, koji je putokaz drugima, Supermašina zakazuje. Kada se prvi puta obrati Zagoru, Supermike nije siguran o čemu se tu radi:
«Ako nisam previše znatiželjan, kažite mi vi nešto, gospodine… Taj čudni kostim odmah mi je upao u oči. Možda… da ne radite u cirkusu?»
Supermašina barata sa tipičnim, sve svodi na proračunljivo. Zagor ima čudan kostim, ali to je tipično za cirkus, pogotovo u svezi s atletskom građom. Izračun: sjajan akrobat.
Vrlo brzo, Supermike će uvidjeti da u Zagoru ima nečega više, no nikada neće razumjeti da je sreo čovjeka. Superprocesor će prikupiti informacije i izračunati što je potrebno da bi se bilo uspješan Kralj Darkwooda. Zagoru će to zadati mnogo glavobolja, a i onaj teški ožiljak: ni Darkwood nije imun na Supermašinu, ma kako to zanemario.
Ali prvu lekciju, primio je Supermike. Porazivši u dvoboju najbržeg revolveraša, ostao je zatečen Zagorovim uraganom. U Supermašini sve je izračunato i sve je kao da. Sve je tobože ozbiljno i sve tobože po pravilima. Međutim, čovjek reagira iz dubine Bitka. A tako nešto Supermašina ne trpi. Za nju je to prvorazredni skandal. Zagor je uradio ono što Supermike nije očekivao i pošteno ga namlatio. No, i da nije to uradio, daljnji tijek događaja bio bi isti. Supermašinu je već ionako zaintrigirao čudan kostim i neobičan način života, tako da bi svejedno petljala po Darkwoodu. Ovako si je Zagor barem dao oduška.
Onda su stigli crni dani. Supermašina je brzo pokazala da je velika, jaka i moćna. Nema te vještine niti te sposobnosti, koju bi Zagor imao, a da to ne bi mogao steći i Supermike. Može se spektakularno pojaviti pred Indijancima, može letjeti pomoću lijana, može skakati po stijenama… i može nokautirati Zagora u svakom trenutku. Zagor je pobijeđen u svome kraljevstvu, ponižen pred onima kojima je ulijevao strahopoštovanje. Indijanci, prijatelji, vojska, svi su oni svjedočili da je Zagor sreo sebi ravnog, pa i više, superiornijeg.
«Bubnjevi… Kažu da je Zagor-Te-Nay propao. Kažu da je netko drugi, kojega zovu Žuti Duh, određen za novoga Kralja Darkwooda.»
«Kažu»… Tko kaže? Bubnjevi. Ovaj neosobni oblik je znakovit. To je mjesto na kojemu Darkwood biva progutan od Supermašine, na kojemu postaje Supermašina. Zagor je na «televiziji». Ništa od njega nije ostalo, razvučen je po žutim stranicama. Njegov život u tom trenutku postoji samo medijski. Saturday Night Live dokopao se Zagora i pretvorio ga u prvoklasnu senzaciju. Hellingen, Kandrax i Vampir nisu uspjeli pokopati Zagora, ali bubnjevi – jesu. Supermašina je zagrizla pošteno, usisala i ispljunula otpadak.
Zagor je na ivici. Puca po šavovima. Sam Chico gubi entuzijazam, počinje sumnjati kako je njegov prijatelj poludio. Zagor je razočaran. Ovako nešto nije moguće. Ta sreo je već mnoge snažne, brze, spretne, opasne neprijatelje. I uvijek je nalazio rješenje…
To je ključ za razumijevanje završetka. Zašto je Zagor ljut.
Da, on je djelomice frustriran što njegov suparnik može sve, i to na njegovu terenu, ali nije to glavni razlog. Usmjeriti se na to, bilo bi pogrešno. Zagor je iziritiran što se svijet čovjeka tako brzo raspada pred Supermašinom. Što ništa nije sveto, ništa nema vrijednost, sve se zaboravlja i sve je podložni buci i vrevi Supermašine. Sav njegov trud i sve što je postigao, ne važi ništa više od bilo koje druge senzacije. U The Red Sandu, Zagor se još mogao obratiti prisutnima i podsjetiti ih na zahvalnost, na poštenje i pravednost. Ovdje tako nešto nema smisla. Svi su ga napustili, svi su opčinjeni novom atrakcijom. Žuti Duh nudi bolji program, njegov rejting gledanosti probija sve granice.
Doživjeti tako nešto je iskustvo koje se ne zaboravlja. To ostavlja ožiljak. Iako, u jednu ruku, zna da stvari tako stoje i nosi se sa time, žalac svejedno ostaje. Žalac ostaje zauvijek onome tko se našao licem u lice sa Ništavilom: sve je samo show, medijski spektakl. Zagor živi ozbiljno, vjeruje u Darkwood. A ovaj ga je u stanju izdati zbog par kilograma supermišića.
I Zagor shvaća da može učiniti samo jedno. Prihvatiti igru i uputiti se potpuno u srce tame. Predlaže superspektakl. Organizira lakrdiju za javnost; dva superstara će se ogledati u amfiteatru. Ispada da je Kralj Darkwooda onaj tko potvrdi slijepu vitalnost: u gipkosti, brzini, snazi, spretnosti. Javnost ne mari za cjelovitost, za ono što se ne da lako ni jednoznačno utvrditi, a što ipak čini čovjeka. Zagor mora dati sve od sebe, zanemariti razočaranje. U sedam rundi bit će utvrđeno tko je Elvis, a tko će napustiti zgradu.
Epilog ogleda po rundama sažima ono što smo govorili na početku. Nolitta jasno kaže da Zagor nije najjači čovjek na kugli zemaljskoj. Supermike je pobijedio u rundama koje testiraju fizikalije. On može podići teži kamen, ima veću mišićnu snagu. Izdržljiviji je, ima veći plućni kapacitet i postiže bolje rezultate u spirometriji. Precizniji je i u trapu i u trostavu. Čak ne možemo tvrditi da nije i brži. U disciplini trčanja, Zagor je pobijedio pukom srećom. Supermike se spotaknuo u situaciji kada je opasno priprijetio. Dio čitatelja bio je možda razočaran takvim ishodom: Zagor ne može ni u čemu pobijediti. Međutim, Nolitta je odradio tu rundu ingeniozno. Zagor pobjeđuje uz pomoć transcendencije, intervencija sa Nebesa pokazuje tko je miljenik bogova.
A runde sa pumom i zmijom pokazuju o čemu je riječ. Zagor je Zagor, jer može stati pred lice smrti. Tu nema više foliranja, Supermašina zakazuje u takvim krajnjim trenucima. Tu se igra za pravo, britko DA ili NE. Zagor je predan i odlučan, on crpi snagu iz najdubljih predjela Bitka. Supermike nema takvu predanost, on ostaje kao da, kao da se ne boji smrti: «Ne bojim se ja smrti, ali ovo bi ipak bio previše glup način». Supermašini je stalo jedino do spektakularnog načina postojanja.
Završni obračun samo potvrđuje ovo što smo rekli. Supermike ne može parirati kada se dođe do krajnje točke, kada je biti ili ne biti.
(Ima jedna situacija u priči koja naoko prikazuje odlučnog Supermikea: revolveraški dvoboj. Ipak, čitatelj treba obratiti pozornost na detalj kada Flash Cadogan kaže da su mu ruke utrnule. Je li superprocesor izračunao da je to presudna olakotna okolnost i da su šanse za pobjedu stopostotne?)
Tako je Zagor ipak zadržao «titulu» Kralja Darkwooda. Preživio je u amfiteatru, a javnost je odobrila i pozdravila. Nije održao oduševljen govor, samo se suho obratio prisutnima i pozvao na dobru volju i razum. Žalac ostaje. Supermašina lako preuzima kontrolu nad javnošću. Ipak ostaje vjera da se u tom «carstvu bezobličnih duhova nađu svaki put pojedinci, koji se u nazočnoj blizini zapale strogošću svoje komunikacije. Svaki put su oni ishodište najvišeg uzleta kakav je sad u svijetu moguć. Samo oni zapravo oblikuju čovjeka.»
Autor: Mario Sremec
Tekst i forografije preuzete sa sajta filmokaz.com
Нема коментара:
Постави коментар