Izložba o Andriji Mauroviću otkriva čovjeka opsjednutog ženama, koji živi svijet u kojem je erotika prirodna
Stari Mačak sam zapravo ja, moj duh, koji je volio istinu, koji je volio etiku, koji je mrzio zlo, govori ostarjeli Andrija Maurović u jednom od rijetko dostupnih videozapisa njegovih intervjua. Njegov nadaleko poznati strip junak Stari Mačak okorjeli je pravednik u ruhu lutalice, čovjek željan istine i ljudske čistoće, baš kao što je bio i njegov tvorac, naš najveći strip-crtač. Preko pola života rasipnik i boem, ostatak života, kad je prozreo lažne prijatelje i površna tjelesna zadovoljstva, asket, vegetarijanac i samotni čudak.
Namršteni starac koji je po eksplicitnosti i odbacivanju svakog oblika malograđanskog malodušja bio nalik na Charlesa Bukowskog, u posljednjem intervjuu cinično govori da mu razgovor za novine prija, da mu to "dođe kao neko drogiranje."
"Čitam svaki tekst nekoliko puta, duševno poluciram i onda – obrišem guzicu."
Maurović je navodno u mladosti i svojim srednjim godinama pio desetak litara vina dnevno, ako je vjerovati njegovim riječima, ponekad i po dvije litre rakije od kukuruza te je pušio osamdeset cigareta na dan i predavao se neumjerenim čulnim užicima. Sve to dovelo ga je do mentalnoga kraha i rastrojstva. Kao starac živi bez televizije i svjetla, hoda bos, a ponekad i gol. Baš krajem života napušta klasični strip, koji ga je učinio popularnim diljem Jugoslavije, i posvećuje se stvaranju slika s biblijsko-erotskim motivima.
Tad priziva i kataklizmu, kraj svijeta. "I ne daj Bože da se više inkarniram," kaže.
"Dosta je bilo. Pusti da me nema. Da lebdim u ništa."
Maurović, koji se rodio u Boki kotorskoj 1901. godine od majke Bokeljke i oca Slovenca, navodno je bio loš đak, ali dobar crtač. Njegov izniman umjetnički talent dovodi ga do Akademije likovne umjetnosti u Zagrebu, i to na poziv Ivana Meštrovića, no nju je primoran napustiti jer akademija tad nije tolerirala da njezini studenti crtaju sa strane za zaradu. Kako je Maurović od crtanja živio, Akademiju je žrtvovao.
"Kad sam došao na Akademiju, moj profesor aktova Vanka silno me poštovao i jednom me upitao gdje sam prije studirao. Tad sam izrekao prvu umjetničku laž. Slagao sam da sam učio u Vlaha Bukovca, koji je tad bio profesor u Pragu. Vanka mi je odgovorio da je to vidljivo iz mojih radova. I Kovačić me cijenio. Bilo mi je vrlo žao kad sam morao otići s Akademije jer sam se uzdržavao od svog rada", opisao je Maurović svoje umjetničke početke u Zagrebu.
S "Vjerenicom mača", prvim Maurovićevim objavljenim stripom, počinje povijest hrvatskog stripa. Nju 1935. objavljuju zagrebačke Novosti kao roman u slikama, takozvani novinski film. U to vrijeme je u Americi i Europi trend objavljivanje realističnih stripova, koji su se mogli i prevoditi kod nas, no uredništvo Novosti se odlučuje angažirati talentiranog Maurovića, propalog studenta koji je iza sebe već imao na stotine novinskih ilustracija. Maurović je inspiriran američkim vesternima i u "Gospodarima zlatnih bregova" i "Posljednjoj pustolovini Starog Mačka" prenosi na papir vlastitu viziju Divljeg zapada.
Autor ne koristi oblačiće nego se sav tekst nalazi ispod crteža. Baš zato što njegovi likovi balansiraju između buntovništva i zločestoće s jedne strane i iskrene želje za pravdom s druge, Maurović ih slika zaista posebno. Njegovi likovi, zanesenjaci i lutalice, gotovo uvijek se prikradaju povijenih leđa, iznimno su koncentrirani na metu i, ako treba, ispaljuju metke na neprijatelja. I stoga to nije tipična borba dobra i zla, jer su i Maurovićevi likovi puni mana, nesigurnosti i neobičnih neuroza.
Osim tvrdoglavog i simpatičnog Starog Mačka, u Maurovićevim stripovima se kao stalni likovi pojavljuju i kultni pravednik Crni Jahač i sarkastični pjesnik lutalica Polagana Smrt. U to predratno vrijeme Maurović surađuje sa scenaristom Krešimirom Kovačićem, koji je za prvi hrvatski strip u nastavcima adaptirao pustolovno-romantični roman "Gospođica Lamberge" francuskog pisca Paula Févala.
Kako je publika sjajno reagirala na Maurovićeve stripove, Novosti nastavljaju objavljivati druge stripove, a Maurović kasnije surađuje sa scenaristom Franjom Fuisom, koji će u vrijeme rata u partizanima izgubiti život. Tih ratnih godina surađuje u Zabavniku Waltera Neugabauera, gdje radi stripove s povijesnom tematikom "Seoba Hrvata", "Braća Seljan", "Knez Radoslav" i "Tomislav". Zbog ljevičarskih istupa tijekom NDH je više puta uhićivan te se 1944. priključuje partizanima.
Vrijeme koje je prethodilo Drugom svjetskom ratu i sam rat, kad se umjetnik morao prilagoditi ideološkim strujanjima, tematizira izložba Maurovićevih djela pod nazivom "Andrija Maurović: Između političkih ideologija i pornografije". Izložbu, što je zagrebački Muzej suvremene umjetnosti planira za studeni, zajednički potpisuju autor koncepta, redoviti profesor Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu Frano Dulibić i kustosica muzeja Radmila Iva Janković.
Dulibiću ovo nije prvo uvođenje Maurovića u muzejski prostor, učinio je to već 2007. kad je s Darkom Glavanom u Klovićevim dvorima pripremio retrospektivnu izložbu Andrije Maurovića. Budući da 2018. nije godina okrugle obljetnice umjetnikove smrti ili rođenja, zanimalo nas je zašto se izložba događa baš sada.
"Na ovu su mi ideju pozornost skrenuli iz samog MSU-a, pozvali su me da sagledamo Maurovićevo djelo iz malo drugačijeg kuta. Maurovićeva djela predstavljaju dio vizualnog identiteta mnogih generacija pa zato zaslužuje da mu se vraćamo i promatramo ga iz novih perspektiva. Kako se mediji popularne kulture, strip i medijska scena mijenjaju, tako je zanimljivo vidjeti kakvo značenje ima njegovo djelo danas. Osim toga, sve je manje živih čitatelja koji pamte razdoblje najveće popularnosti stripa, vrijeme kad su njegova djela izvorno izlazila i kad se svaki nastavak iščekivao s nestrpljenjem sličnim onom s kojim se danas iščekuju nove videoigre", govori profesor Dulibić.
Osim toga, na izložbi će biti prikazano i dvadesetak do sada neizlaganih radova iz kolekcije Mladena Novakovića. Komunisti pedesetih godina smatraju da je strip štetan za društvo zbog promoviranja jeftine kapitalističke zabave koja kvari mladež. Šezdesetih se, pomalo zasićen svime, Maurović udaljava od stripa i počinje slikati velika ulja na platnu s pornografsko-apokaliptičnim motivima.
U centru mnogih slika je upravo on, akter erotskih seansi koje su se priređivale u njegovu stanu na Pantovčaku. Opsjednut tjelesnim iskustvima sa ženama, stvara vlastitu životnu filozofiju mimo ustaljenoga građanskog morala, gdje je erotika normalna, prirodna. No erotikom i pornografijom bavio se i prije Drugog svjetskog rata, kad je za bogataše slikao razglednice s porno sadržajima. Primjerice, noću se udana dama iz visokog društva i njezin vozač upuštaju u zabranjene seksualne delikte.
Erotika je zapravo, ističe postavljač izložbe, inherentna njegovu djelu još od najranijih dana, kad je crtao za jedan dubrovački humoristični list, a već se tad vidi koliko se volio poigravati ženskom figurom. Bio je svjestan kako seksualne aluzije djeluju na čitatelje, pogotovo u vremenima kada nije bilo pornofilmova niti internetskih stranica s besplatnom i dostupnom pornografijom. U to je doba svaki dozvoljeni oblik erotike bio dobrodošao i podizao je čitanost, a kako je pornografija bila zabranjena, nju se uopće nije moglo pronaći u službenim medijima.
"No od njegovih najranijih dana možemo pratiti čvrstu uklopljenost erotskih motiva u njegove crteže i ilustrirane viceve. Erotika je prisutna čak i u posve benignim situacijama. Kad, primjerice, prikazuje dvije djevojke kako razgovaraju vozeći se u kabrioletu, otkrit će im noge i pokazati haltere. Vizualno će htjeti biti intrigantan", ističe profesor Dulibić dodajući kako Maurović privatno, i iz vlastitog zadovoljstva, ali i za privatne naručitelje, izrađuje pornografske stripove.
Radi se o djelima teške pornografije, iznimno grube po sadržaju i izrazu i ona, kao takva, ne bi trebala biti visoko vrednovana, no i ona će biti prikazana na izložbi budući da zauzima važan dio Maurovićeva opusa te je važno prikazati i taj aspekt umjetnikova stvaralaštva kao i razvoj od fine erotike do tvrdokorne pornografije.
Je li taj skok od erotskog do pornografskog nešto što se Mauroviću u dogodilo kroz razvoj njegove stvaralačke persone ili je taj impuls oduvijek bio prisutan u njemu te može funkcionirati čak i kao pokazatelj njegovih prikrivenih sklonosti, valja ostaviti psiholozima na procjenu. No zanimljivo je kako se, u poznijim godinama, njegov stav prema pornografiji promijenio.
Maurovićev je karakter uživao u zauzimanju krajnosti, sredina mu nije godila, pa se tako, po liječničkoj preporuci da promijeni životne navike, potpuno okrenuo askezi. To razdoblje njegova života korelira s pokušajem povratka slikarstvu, velikoj ljubavi iz mladosti. Upravo u tom trenutku stvara svoje poznate pornografske prizore, no ne kako bi slavio golotinju ljudskog tijela nego kako bi osudio razvrat.
Prikazuje gomile golih muških i ženskih likova koji, kao po brdu, plaze jedni po drugima, a navrh tog brda nalazi se zlato simbol materijalizma, što je osuda nemorala i snažna kritika društva. Što zbog vlastite nebrige tijekom života, što zbog mnogih prijatelja i znanaca koje je puštao u svoj dom i poklanjao im svoje radove, što zbog nepostojanja legitimnog nasljednika, dio Maurovićeva opusa je izgubljen, dok se najveći dio sačuvanog stripaškog blaga nalazi u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.
No ne postoji ni općenita procjena Maurovićeva opusa, pogotovo jer je velik broj originalnih crteža izgubljen. Posebno je ružna epizoda iz Maurovićeve starosti kad mu pristupa čovjek po imenu Željko Maurović, koji se lažno predstavlja kao njegov izgubljeni unuk. Ovaj čovjek povezan s mafijom i otmicom muškarca po imenu Stojan Zec, navodno je likvidiran početkom dvijetisućitih, dok se Mauroviću pred smrt uselio u stan, očekujući da ga naslijedi kad on umre.
Smatra se da je upravo ovaj čovjek krivac za nestanak velikog broja djela iz Maurovićeva ogromnog opusa. Naposljetku, upitale smo profesora Dulibića bi li se on složio s konstatacijom da je Andrija Maurović zapravo Stari Mačak?
"Apsolutno. Nema sumnje da je to on, Stari mu Mačak nalikuje i fizički. Maurović je na neki način predvidio svoj izgled u starijoj dobi. Istina je, zapravo, da je njegovo pamćenje bilo fotografsko pa je postoji vjerojatnost da je (svjesno ili podsvjesno) kao model uzeo oca ili nekog iz obitelji te na taj način u likovnom smislu prenio genetski kod i predvidio vlastiti izgled u starosti. S druge strane, Maurović je bio izrazito kreativan, a takvi su ljudi uvijek svojevrsni čudaci. Ljudima oko sebe u sjećanju je ostao kao netko tko se na poseban način odnosio prema životu i ljudima oko sebe. Maurović je sasvim sigurno jako intrigantan, mnogi su autori pisali i snimali o njemu, pa ćemo i dio te priče prikazati kroz izložbu", zaključuje profesor Dulibić.
Autori: Ružica Aščić, Petra Miočić
Tekst i fotografije preuzete sa stranice: express.hr
Нема коментара:
Постави коментар