Intervju: Željko Mitrović

Željko Mitrović je rođen 1955. godine u Uskoplju. Završio je Likovnu akademiju u Sarajevu i nakon toga radi kao profesor likovne kulture u rodnom gradu. Stripom počinje da se bavi na samom početku osamdesetih godina prošlog veka, zajedno sa pet godina mlađim bratom Ivicom. Zajedno su pisali scenario i crtali svoje stripove. Prve stripove objavljuju 1981. godine u YU stripu, SAZ-u i Zvitopercu.

Najpoznatiji strip braće Mitrović je Kamenko, koji je u periodu 1984-1986. godina izlazio u Dnevnikovim izdanjima. Posebno se istakao i strip Antar iz 1987. godine. Tri epizode ovog stripa objavljene su u Novom strip zabavniku, Malim novinama i Izvorima.

Za Male novine braća Mitrović nacrtala su sedam epizoda stripa Stel Starion prema scenariju Miodraga Milanovića, a za Dnevnik su, kao kompletni autori, stvorili tri epizode Velikog Bleka, od kojih su dve objavljene.

Željkov brat Ivica poginuo je u ratnom sukobu 1993. godine..

Ko je Željko Mitrović?

Željko Mitrović je po struci profesor likovne kulture, ali je cijeli životni vijek proveo radeći u osnovnoj školi, gdje još uvijek radi i čeka zasluženu penziju. Trenutno sam zaposlen u OŠ „Uskoplje“ u Srednjoj Bosni. Tu vodim školu stripa i imam svoj tim koji poprilično uspijeva na natjecanjima širom bivše Juge.

Rođeni ste u Uskoplju. Kako je izgledalo detinjstvo u ovom gradu tokom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka?

Rođen sam 1955. godine baš u gradu. Bila je zima, tako da se porođaj uradio bez, kako smo ih zvali, babica, jer se nije moglo doći do doma zdravlja. Za djetinjstvo me vežu divne uspomene, igre, druženja. I danas volim taj grad i zato i nisam nikad razmišljao o odlasku.

Kada ste i kako zavoleli strip?

Vrlo rano sam naučio čitati i ćirilicu i latinicu tako da sam počeo čitati Politikin zabavnik i Plavi vjesnik. Ljudi su vidjeli Zabavnik, ali nisu vidjeli ko ga čita, jer nisam imao živaca čekati da dođem kući i vidim nastavak stripa, a bio sam toliko mali da su mi virile samo noge.

Koje stripove ste u detinjstvu najradije čitali?

Kao mali nisam imao svog junaka, čitao sam sve što je u to vrijeme izlazilo i to sam strpljivo slagao i sakupljao. Bilo je to vrijeme kada vas je svaki junak stripa privlačio na svoj način.

Kada ste počeli da se bavite stripom?

Već prije upisa na Likovnu akademiju Ivica i ja radili smo neke probne radove normalno čisto amaterski. Kad sam došao na akademiju tamo se pojavio jedan običan čovjek Ervin Rustemagić. Pokazalo se da on ipak nije bio običan. Upisao je akademiju i iste godine se i ispisao. Iz razgovora sam saznao da on već zastupa neke crtače stripa i tada sam vidio originale Julesa, Hermana i Ljubomira Filipovskog. Inače, to je bila i prva izložba stripa u BiH na Skenderiji. Bio je to događaj kad vam Jules u katalog nacrta Šolmsa i Votsona, a Herman Bernard Prinsa i Filipovski svoj crtež. Prvi vikend kad sam došao kući poslije te izložbe rekao sam Ivici da idemo crtati stripove, ali sada ozbiljno.

Koliko je Vaš brat Ivica značajan za Vaše bavljenje stripom?

Odmah da naglasim da ni ja, a ni Ivica nikada nismo došli u neku situaciju da svađom riješavamo pitanje toga što crtati. Za nas obojicu strip je kao prvo bio zabava, pa ako uspijemo. Ivica je bio pokretač svega, jer ja sam već imao posao i malo sam se ponekad previše opuštao, on je znao da može uspjeti u stripu i zato je bio motorna snaga našeg tima. Išao je u Novi Sad, u Ljubljanu kod Cirila Galea, itd. Meni je bilo dovoljno da crtam, a da on ostvaruje kontakte i to je savršeno funkcionisalo.

Kako ste Ivica i Vi stvarali stripove? Ko je pisao scenario, a ko je crtao, ko je tuširao…?

Ovo mi je najteže pitanje pošto ni on ni ja, kad bi danas stali pred bilo koju tablu koju smo uradili, ne bi znali sa sigurnošću reći ja sam ovo, ti si ovo. Znači, stvarno je naš rad bio timski, ako bi on vidio da nisam nešto tuširao, završio bi to. Isto važi i za mene.

Kako je teklo Vaše dalje školovanje?

Vrlo kratko, ja sam završio Likovnu akademiju, a Ivica je upisao Likovnu akademiju i poslije dvije godine je napustio, da bi u Ljubljani završio tadašnji modni dizajn i zaposlio se u trgovačkoj firmi „Bratstvo“. Tu je radio kao aranžer izloga, tako da smo odjednom obojica dobili dosta slobodnog vremena.

Prve stripove ste Ivica i Vi objavili u YU stripu 1981. godine. Kako se sećate tog perioda?

Ta sjećanja su još uvijek svježa. Divno je kad prvi put vidite vaš trud objavljen na stranicama popularne strip-revije. To je bio signal da krenemo još upornije jer smo shvatili da u svijetu stripa ima mjesta i za nas.

Iste godine ste u sarajevskom SAZ-u objavili kaiš stripa Bohemi. Da li se sećate ovog stripa?

Vjerovali ili ne, ta dva lika ja još uvijek crtam kad sjedim sam kod kuće, onaj bucmasti mali - to je slika i prilika mog pokojnog tate, a drugi tip - to je moj stric, isto pokojni, Petar. Obojica su volili čašicu, ali, kao što ste vidjeli u kaišu, ne baš previše. Dovoljno za geg. Imali smo završenu cijelu epizodu stripa, ali je, nažalost, izgorjela.

Da li je u to vreme bilo i drugih pokušaja da objavite neki strip?

U to vrijeme došlo je do suradnje sa gospodinom Cirilom Galeom iz Ljubljane, pa smo uz njegovu pomoć  u reviji Zvitorepec objavili kratki strip od dvije table, normalno geg, a onda smo uradili malo ozbiljniji, ali dječiji strip, gdje je glavni junak bila djevojčica koja zaluta u šumi. Tu sam priču poslije iskoristio da uradim svoju prvu slikovnicu, ali poslije rata. Za Galea smo radili i veliki broj ilustracija, tako da je i naše samopouzdanje raslo.

Preko Galea smo za zagrebački Naš strip poslali tablu stripa u koloru, ali nije prošla, jer je to, navodno, bila šala u četiri slike. Mi mislimo da je razlog bio što je to bila erotska šala u četiri slike.

Kako je došlo do saradnje sa novosadskim Dnevnikom?

Vrlo lako. Ivica je pokupio sve po kući što smo do tada crtali i krenuo na put. Da napomenem, mi u Novom Sadu imamo bliže rođake, tako da to nije bio neki put grlom u jagode, imao je gdje noćiti, a to mu je bilo najvažnije. Stripovi su odgovarali kvalitetom i to je bilo to.

Da li ste u to vreme odlazili u Novi Sad? Da li ste se sretali i družili sa drugim autorima stripa?

Kao što sam rekao, za te stvari je bio zadužen Ivica i on bi mi poslije pričao s kim se sve susreo i o čemu su pričali. Mene je škola blokirala, tako da sam mogao samo sa fotografija vidjeti ko je bio sa njim.

Strip koji je u to vreme privukao najviše pažnje bio je Kamenko. Kako je uopšte nastao ovaj strip?

Ovo je bio prvi strip gdje smo puno skicirali i razgovarali. Prvo je Kamenko bio kao Švarceneger i onda smo mu malo pomalo dodali stomak. Shvatili smo da radimo šaljivi, a ne ozbiljni strip. Kada je to bilo gotovo, dali smo mu modernu frizuru, želeći da se što više razlikujemo od sličnih junaka. Dok smo radili Kamenka (da više ne napominjem: opet zajedno), rekli smo da nećemo ni pogledati kako je rađen bilo koji sličan strip. Radićemo po svom i čak ćemo izmišljati svoje životinje. To se pokazalo kao dobar potez. Imamo originalne praistorijske ljude, imamo originalne praistorijske životinje i na posao. Prva tabla je bio umor, a onda je krenulo kad je objavljena. Htio sam da uradimo jednu dužu epizodu, ali se Ivica držao one svoje: tabla stripa – kvalitetna.

Sledi strip Antar, po kome ste verovatno i najpoznatiji. Kako je došlo do ideje za ovaj strip? Kakve su bile ambicije i zašto se stalo na trećoj epizodi?

Antar je u našim glavama davno nastao, no mi nismo bili dovoljno kvalitetni da ga tad nacrtamo. Sada je bio trenutak da ga pokušamo odraditi. Prva epizoda je bila proba, kao i film: čekate reakciju onih koji čitaju strip, a Strip zabavnik ga još stavio na početnu stranicu. Nije nam bilo svejedno. Ivica je odnio drugu epizodu i tamo je shvatio da smo nešto dobro napravili. Iz razgovora sa kolegama shvatio je da smo opet napravili nešto drugačije za ono doba. Uradili smo tri epizode, četvrta je bila do pola urađena, a onda je došao poziv od našeg prijatelja iz Sarajeva Ahmeta Muminovića, nažalost pokojnog, da objavi Antara u Zabavniku Malih novina, što smo i prihvatili. Uvjet je bio da u bojama uradimo naslovnu stranicu Antara.

U Lunovom magnus stripu objavljene su dve epizode Velikog Bleka koje ste radili Ivica i Vi. Koliko ste bili zadovoljni radom na ovom stripu?

Rad na Velikom Bleku je bio posebno iskustvo. Opet smo dugo razgovarali o raznim verzijama tog strip-junaka. Dugo smo razmišljali kako i onda je rješenje samo došlo: Branislav Kerac, njegov Blek je bio ono što smo smatrali YU Blekom. Prvih nekoliko tabli bile su mučenje. Tih dana nam je navratio opet stari prijatelj, već pominjani Ahmet Muminović, i poslije razgovora sa njim, kada smo vidjeli njegove originale Bleka, sve je došlo na svoje mjesto. Išli smo jednu tablu dnevno, bez obzira bila laka ili teška. Nismo gledali koliko je sati, a znali smo ostajati budni do četiri ujutro, i poslije toga na posao u školu, pa opet Blek. To je prešlo u naviku, tako da smo uskoro počeli osjećati zadovoljstvo brzinom, ali i kvalitetom. Danas su mi to najdraža sječanja na prijeratno vrijeme.

Obe epizode objavljene su kada je rat u Bosni i Hercegovini već počeo. Kada ste saznali da su ovi stripovi objavljeni i kada ste prvi put videli te dve epizode Velikog Bleka?

Nažalost, Ivica je pokojni i on nije vidio ni jednu epizodu Bleka koji smo crtali, a ja, vjerovali ili ne, obe epizode sam vidio prije nekih šest godina. Nisam ni znao da su izišle misleći ,da su u ratu zalutale tko zna gdje.

Da li je bilo i drugih epizoda Velikog Bleka koje ste uradili, a nisu objavljene?

Uradili smo tri epizode Velikog Bleka i ta treća je tko zna gdje završila, zato neću puno o njoj.

Sarađivali ste i sa Miodragom Milanovićem na stripu Stel Starion, koji je izlazio u Malim novinama. O kakvom stripu se radilo i kako je došlo do saradnje?

Povezao nas je opet legendarni Ahmet preko Malih novina. Prva epizoda Stela Stariona je već bila izišla i gospodin Milanović nije bio zadovoljan crtežom, pa smo mi Stela preuzeli od druge epizode kao probu. On je bio zadovoljan i krenuli smo dalje. Stel je naučno-fantastični strip o avanturama Stela Stariona u svemiru, gdje spašava svoju voljenu Ednu, sa prijateljom Hubusom sa planeta Kolhida. Došli smo do zadnjih deset tabli i trebao je izići album, no rat je sve zaustavio.

Koji još stripovi su nastali tokom osamdesetih godina?

Uradii smo još dosta toga, ali to nije stiglo do redakcija, jer je nestalo u požaru kada nam je stan gorio.

Kako ste doživeli raspad Jugoslavije i početak rata?

Teško. Ali o tome drugi put.

Da li ste nakon rata nastavili da se bavite stripom? Da li se danas bavite stripom?

Poslije rata uradio sam zadnju epizodu Antara koja povezuje ostale, ali sam to uradio previše ozbiljnim stilom, tako da se tom epizodom baš ne ponosim. Isto tako uradio sam u pauzi između dva posla slikovnicu po stripu davno objavljenom u Zvitorepcu.

Koji autori su najviše uticali na Vaš rad?

Nemam autora kojeg preferiram. Shvatio sam da se od mnogo njih može učiti tako da nemam autora koji je baš bio uzor u pravom smislu te riječi.

Koliko danas pratite strip? Da li postoje neki stripovi sa kojima ste se sreli poslednjih godina koji su na Vas ostavili poseban utisak?

Stripove nisam prestao čitati, ali mi smo mala sredina da bi do nas stigli stripovi onih pravih autora za koje bih mogao reći da su ostavili na mene dojam.

Koliko pratite domaću i regionalnu strip-scenu?

Vrlo malo, pogotovo poslije gašenja Stripoteke.

Vaš moto?

Talenat postoji, ali bez puno rada gubi se.

Autor: Predrag Đurić

Tekst i fotografije preuzeti sa sajta stripvesti.com