Striposlavija: Strip revija #85

VELIKANI HRVATSKOG STRIPA: Jelenko Kamenko

Crtež: Walter Neugebauer

Slučajno uvriježilo se mišljenje da je najvažnija osoba za početak i ukorijenjenje stripa u Hrvatskoj osebujni crtač, ilustrator i slikar Andrija Maurović. O njemu su najprije objavljeni relevantni osvrti na početke stripa u Hrvatskoj. Fascinacija njegovim naturalnim stvaralačkim erosom, životnim i umjetničkim svjetonazorom, suprotstavljanje uređenom građanskom i društvenom poretku te ideologijama proizvela je predodžbu „oca hrvatskog stripa“.

I dok je Maurović ušao u strip kao iskusan, prekaljeni likovnjak (s navršene 34 godine imao je za sobom desetljeće uspješnog ilustratorskog rada u zagrebačkom tisku), njegov dvadeset godina mlađi kolega, likovno nadareni gimnazijalac Walter Neugebauer, našao se u drukčijoj situaciji: zagrizavši s početničkim oduševljenjem u tako tvrd zalogaj kao što je strip, morao je najprije ovladati zanatom novinskog ilustratora i upoznati se s finesama grafičke struke, morao je usvojiti gramatiku stripskog jezika i proniknuti u izražajne mogućnosti medija, uz to brusiti kvalitetu svog crteža i pomalo graditi vlastiti izraz. Uspio je zahvaljujući posvemašnjoj predanosti stvaralačkom radu!

Energijom začudnom za jednog tinejdžera nizao je stripove u dječjim prilozima Novosti, Hrvatskog dnevnika i drugim listovima (za koje su mu scenarije pisali stariji brat Norbert – Nobika i prijatelj Branko Kovač). I dok je u šaljivim stripovima s likovima antropomorfiziranih životinja nakratko još bio pod utjecajem svog velikog uzora Walta Disneyja (čija je stilizacija u ono doba bila ‘zakon’!), u pričama iz suvremenog dječjeg svijeta, kao i u geg-stripovima s likovima odraslih junaka, ubrzo je iznašao vlastita rješenja i postupno razvijao prepoznatljiv ‘walterovski’ način oblikovanja. U ožujku 1938., u prvom broju Mickey stripa (kojega je pokrenuo i uređivao reporter Novosti Franjo Fuis – kao scenarist stripova i pisac zabavne lektire poznatiji pod pseudonimom Fra Ma Fu) , Walter je lansirao (i to u boji!) svoje najpopularnije junake – Jacka Jacksona i Bimba Bambusa, nerazdvojan par koji će se tijekom narednih godina seliti kroz više listova i nasmijavati nekoliko naraštaja čitatelja. U Mickey stripu se ogledao i kao autor tzv. realističnog stripa (čak se osmjelio da preuzme nastavke Maurovićevih stripova, kad je ovaj napustio redakciju). Radom za Mickey strip, kao i paralelnom suradnjom u nekoliko beogradskih strip-listova, čvrsto se uvjerio u svoje stvaralačke mogućnosti i radni kapacitet – pa se još iste godine ohrabrio na pokretanje vlastitog lista.

Tako su 2. listopada 1938. na zagrebačkim ulicama kolporteri izvikivali prvi broj Veselog vandrokaša („zabavnog lista u stripovima”, tiskanog u dvije boje), koji je pripremila mala skupina prijatelja okupljenih oko sedamnaestogodišnjeg Waltera Neugebauera. Budući da je bio maloljetan, Walter nije mogao potpisivati list u svojstvu glavnog i odgovornog urednika – no bio je duša i motor cijelog pothvata. Crtao je sve stripove u Vandrokašu, groteskne („Cik i Cak”, „Veseli vandrokaši”, „Tri lijenčine”, „Puž beskućnik”, „Zgode Dicka izvidnika” i druge), kao i realistične („Winnetou”, „Muzej voštanih figura”, „Jahači rumene kadulje”, „Ukradeni nacrti”, „Gusarski bog Ptaa”) – ukupno sedam stranica stripa u svakom broju, uz desetak ilustracija za romane i novele. Cijeli list od šesnaest stranica bio je iscrtan njegovom rukom!

Sve dok ga nisu snašle nevolje s enormnim porastom tiskarskih troškova i sve težom nabavkom papira (jer u Europi se u međuvremenu zahuktao Drugi svjetski rat!), Vandrokaš je održavao za ono vrijeme visoku nakladu od četrdesetak tisuća primjeraka. U trećoj godini izlaženja list se pod pritiskom okolnosti ugasio (njegov nasljednik Novi vandrokaš, pokrenut poslije pola godine, doživio je samo devet brojeva).

Gledano iz današnje perspektive, može se reći da je izdavanje i uređivanje Vandrokaša predstavljalo solidnu pripremu, a i garanciju za uspjeh predstojećeg Walterova najambicionijeg pothvata. Dakako, riječ je o Zabavniku, tjedniku na 8 do 12 stranica velikog novinskog formata, ispunjenom stripovima i raznolikim zabavnim i poučnim štivom, koji se sa 103 broja potvrdio kao nešto najbolje u povijesti našeg stripovnog izdavaštva – a potvrdio se i kao izuzetna pojava.

Zabavnik je bio jedinstven već time što su ga njegovi tvorci, poneseni mladenačkim entuzijazmom, uspjeli pokrenuti u jednom izuzetno teškom vremenu, u doba Drugoga svjetskog rata, vremenu neimaštine i opće nesigurnosti, nesklonom takvim pothvatima. Vlasti ondašnje NDH dugo su odbijale i samu pomisao na izdavanje zabavnog tjednika, tvrdeći da je strip, sam po sebi, namijenjen trovanju mladeži i da ne odgovara duhu ‘novog poretka’. Kad je nakon mnogih peripetija projekt ipak odobren, novinska je rotacija u svibnju 1943. odvrtila 70.000 primjeraka prvog broja Zabavnika – lista koji je samom svojom pojavom unio tračak radosti u sumornu ratnu svakodnevnicu, no zahvaljujući privlačnosti i visokoj kvaliteti stripova i tekstova njegova će naklada povremeno dostizati i 150.000 primjeraka (kao kuriozum valja spomenuti da je Zabavnik dospijevao i na teritorij pod kontrolom partizanskih snaga te se i ondje rado čitao).

Zabavnik je u cijelosti bio izvorni proizvod (pa je i po tome rijetka iznimka u povijesti naše zabavne periodike), na njegovim su stranicama surađivali prokušani pisci zabavne lektire – od Fra Ma Fua, Čuklija i Žrnovačkog do Zagorke (tekstovima su se javljali i budući filmski redatelji Fedor Hanžeković i Krešo Golik!), no čitatelje su najviše privlačili stripovi Andrije Maurovića, Waltera Neugebauera i Ferde Bisa, koji su baš u Zabavniku objavili svoja vrhunska ostvarenja. (Maurović je, na primjer, impresionirao publiku maestralnim „Knezom Radoslavom”, pričom epskog zamaha o doseljenju Hrvata u ove krajeve, kao i stripom „Grob u prašumi”, o doživljajima hrvatskih istraživača braće Seljana – dok je „Zlatni otok”, po romanu R. L. Stevensona, kao i tek započeti strip o kralju Tomislavu, svojim naglim odlaskom u partizane repustio kolegama iz redakcije. Walter i njegov novi suradnik Albert Kinert, tada još student Likovne akademije, uspješno su odradili taj posao.) Glavni urednik Zabavnika Walter Neugebauer (tada u svojoj 22. godini) dao je listu privlačan grafički izgled, izvukavši maksimum iz ondašnje tehnologije ‘olovnog’ roto-tiska. Zabavnik je prvi u nas omogućio čitateljima da uživaju u crtanim pričama u četiri boje!

Ovdje valja spomenuti da je još uoči rata Walter dugo nagovarao i najzad uspio nagovoriti vlasnika Hrvatskog tiskarskog zavoda, da za novu, u ono vrijeme najmoderniju novinsku rotaciju u zemlji, uvezenu 1938. (na kojoj je tiskan i Vandrokaš), nabavi još jedan, dodatni dio stroja, što će omogućiti četverobojni tisak. Tako je Zabavnik mogao zablistati s „Patuljkom Noskom”, „Gladnim kraljem”, „Malim Mukom” i drugim Walterovim klasičnim ostvarenjima, djelima visoke estetske i etičke vrijednosti, kojima je ‘naš hrvatski Disney’ (kako su u dječačkim danima nazivali Waltera) nadmašio produkte Disneyjeve tvornice stripova.

Da i ne govorimo o tome kakvu su popularnost uživali šaljivi stripovi u kojima su figurirali Bimbo i Hanzek (prijeratni Jack Jackson morao je silom prilika promijeniti ime u Hans Hanson), pogotovo priča u nastavcima „Tarzanovim stopama”. A tu su bili i Zvrkić, Zbrkić, Florijan i drugi Walterovi junaci. Poseban šarm tim crtanim pričama davali su popratni tekstovi i dijalozi u rimovanim stihovima, koje je majstorski smišljao crtačev stariji brat Norbert – Nobika.

U prvim godinama iza rata strip je bio u nemilosti. Uslijed krutog stava političke birokracije koja ga je proglasila ‘kapitalističkom izmišljotinom namijenjenom zaglupljivanju masa’, nije bilo mogućnosti za pokretanje strip-listova. No Walter se nije predavao: kao karikaturist humorističnog tjednika Kerempuh znao je dopuniti (zapravo, obogatiti) njegov sadržaj brojnim kraćim stripovima satiričke tematike (scenarije su ponajviše pisali njegovi stari suradnici iz Zabavnika, Nobika i Čukli). Mnogo je značajnija činjenica da se baš u Kerempuhu Walteru posrećilo da ostvari svoj davni san o crtanom filmu. Uspio je nagovoriti glavnog urednika Fadila Hadžića da višak prihoda koji je ostvarivao visokotiražni Kerempuh usmjeri u proizvodnju nekog crtića. Tako je 1951. pod Walterovim umjetničkim vodstvom ostvaren naš prvi profesionalni crtani film „Veliki miting” (u trajanju od 22 minute). Zanimljivo je da se u radu na tom filmu (ishodišnom točkom svega što je do danas ostvareno u hrvatskoj animaciji!) Walter ponajviše mogao osloniti na dvojicu kolega koji su od djetinjstva bili opsjednuti stripom – Vladu Delača i Borivoja Dovnikovića. Obojica će se ubrzo poslije toga afirmirati kao značajni autori stripa.

Kad je početkom pedesetih godina ublažen onaj apriorno negativan stav spram stripa, Walter je bio među prvima koje su izdavači dječjih i omladinskih listova pozvali na suradnju. Ne samo što je obogatio stranice Pionirske zastave, Ilustriranog vjesnika ili Pionira, nego je i sudjelovao u pokretanju novih izdanja, davši im značajan kreativni doprinos – od Vjesnikovog zabavnog tjednika, Horizontovog zabavnika i Miki stripa do Plavog vjesnika.

Upravo je na stranicama Miki stripa i Plavog vjesnika izradio nekoliko stripova kojima se predstavio i kao vrhunski majstor realističnog izraza. Riječ je o adaptacijama Verneova romana „40.000 milja pod morem”, Wellsove fantastične priče „Prvi ljudi na Mjesecu” te „Amfibije” i „Otoka izgubljenih brodova”, ruskog pisca Beljajeva (prilagodba „Amfibije” izlazila je u Plavcu pod naslovom „Morski đavo”). Iako je od 1958. živio i radio u SR Njemačkoj, gdje je niz godina kao umjetnički direktor vodio produkciju jednog značajnog izdavača stripova, a zatim je u vlastitoj producentskoj kući proizvodio reklamne crtiće kojima je pokrivao televizijske programe cijelog njemačkog govornog područja (Njemačka, Austrija, Švicarska), nije prekidao vezu s domovinom, u koju je, uostalom, i često navraćao. U Plavcu je izlazio njegov „Winnetou” (po općem sudu najbolja stripska adaptacija Karla Maya), „Tom i Malo medvjeđe srce” godinama su bili ljubimci najmlađih. Česte reprize Walterovih najpoznatijih ostvarenja približile su autora i novijim naraštajima.

Njegov rad na stripu, crtanom filmu, ilustraciji, karikaturi i drugim vidovima likovnog izraza predstavljen je u brojnim enciklopedijama, almanasima i teorijskim publikacijama. Na Salonu stripa u Vinkovcima, nekoć najznačajnijoj stripovskoj manifestaciji na ovim prostorima, primio je 1986. nagradu za životno djelo. Iskreno se obradovao priznanju, znajući da dolazi od ljudi koji su i sami, kao djeca ili mladići, uživali u njegovim stripovima, što je neke od njih i potaklo da kao profesionalci krenu njegovim stopama.

Umro je 1992. u Münchenu, u svojoj 72. godini. Sahranjen je u Zagrebu, gradu u kojemu je i stvorio djelo kojim se upisao u povijest naše popularne kulture.

Ne može se reći da je bio zaboravljen u Hrvatskoj, ali je njegov ogroman doprinos stripu i animaciji ostao potpuno zanemaren i prešućen. Sve do danas kad ga se sjećaju samo poneki strip zanesenjaci.

Sljedeće godine je stogodišnjica Walterovog rođenja. Možda je to jedinstvena prilika da se pravom ‘ocu hrvatskog stripa’ konačno odužimo za ogroman doprinos hrvatskoj kulturi na području stripa i animacije.

NASREDIN HODŽA