U pokretanju strip festivala, kojih je sve više, najveću ulogu igra nečiji entuzijazam i, na kraju krajeva, podrška lokalne zajednice. Imaju i mediji nekakvu ulogu. Neko ima sreće i dobre poslovne veze, pa dobije podršku sa nekog višeg nivoa. Nije potrebno da svaki festival bude glamurozan i da je u njegovu organizaciju bude utrošeno puno novca – kaže naš poznati strip crtač Milorad Vicanović Maza, u susret festivalima posvećenim devetoj umjetnosti, koji će se održati ovog vikenda u Banjaluci i Mostaru.
Maza u intervju za SrpskaCafe kaže da je odličan primjer za njegovu tvrdnju ono što banjalučko udruženje “Deveta dimenzija” radi sa izložbama i radionicama.
– U kojoj god opštini da organizujete tako nešto, uvijek se pojavi barem desetak zainteresovane djece. Ono što je jako interesantno je da je veoma puno djevojčica i imaju strahovit talent – ono, da se zapanjiš – kaže Maza, koji već godinama crta stripove za francuske izdavače.
o Znači li to da dolaze bolji dani za strip na našim prostorima?
– Mene uvijek pitaju da li ima stripa, da li se izgubio taj interes… To ti je totalni demant. Sve ovo što se dešava proizvodi jednu lančanu reakciju, kada ljudi vide da se nešto dešava na jednom mjestu, onda i oni hoće da probaju da organizuju nešto slično. Interesa ima, ali je poenta da se ne mora po svaku cijenu ići na nešto glamurozno, na svjetski nivo.
o Ali, ne može odmoći…
– Tačno, ima ljudi koji startuju tako, ali pričamo o onima koji imaju odličnu finansijsku podršku. Nije isto dovesti gosta koji je sa naših prostora, koji može doći kolima ili autobusom, pa čak i o svom trošku, i dovesti nekoga iz inostranstva, kome moraš platiti avionsku kartu i otići po njega i tako dalje. Recimo, ja to nikada nisam htio tako napraviti na Salonu stripa u Laktašima. Mada ima ljudi, kao što je organizator jednog festivala na kojem sam bio, koji je rekao da želi doći u Laktaše sa svojom porodicom da vidi kako to izgleda. To je dobar način da se malo upoznaju i zemlja i ljudi – nešto kao stripovski turizam (smijeh).
Kakav je odnos domaćih izdavača prema domaćim autorima?
– Mi sad više dođemo kao neki rasadnik talenata za strane izdavače. Nijedan izdavač sa ovih prostora nije u stanju da ti plati da uradiš album od 46 stranica po njihovim ili barem nekakvim razumnim cijenama. Na kraju krajeva, zahvaljujući tome što sada dosta ljudi zna kako se kreću cijene vani, ne bi ni pristali da rade za manji honorar. Opet, ja sam pristalica one teorije da se rad uvijek isplati, jer kao strip crtač ne bi trebao da praviš razliku u crtanju, bez obzira da li radiš za novac ili gratis. Ako se desi da se neki tvoj rad pojavi u pravo vrijeme i na pravom mjestu, da to primijeti ko treba – isplatiće ti se. Takav je bio i moj prvi slučaj kada sam počeo da radim za Francuze. Čovjek koji će kasnije postati moj agent mi je tada rekao da je ono što mi je ponuđeno čista pljačka. Ali, prihvatio sam ponudu kako bih dokazao da kvalitet mog rada ne određuje količina novca koja je u igri i, drugo, želio sam da dokažem da sam u stanju da uradim to što se od mene traži u zadatom vremenu i u traženom kvalitetu. Smatrao sam da mi to može donijeti sljedeći posao. Tako je i bilo.
o I onda su stvari promijenile?
– Već na pola posla, kada su vidjeli kako mi ide, dobio sam sljedeći ugovor. Bitno je samo da izađeš iz lokalnih okvira, ali i da si pouzdan, što je jedan od većih problema u svijetu stripa. Sada je izdavačima bitnije od tvog ličnog kvaliteta da uradiš ono što se traži na vrijeme, u roku. Takođe, čak i ako neko nije sjajan crtač, važno je da je montaža, tj. ono pripovjedanje u stripu, tečno. Ne omalovažavam koloriste, ali kolorisanje stripova je često prikrivanje grešaka, iako atraktivnije izgleda. Kolor prikriva 50 odsto grešaka. I u Francuskoj ima albuma u boji, koje kada malo bolje pogledaš, vidjećeš koliko ima rupa u crtanju i koliko je to loše nacrtano. Znaš, kao, lijepo je, šareno… što je više marketinški potez.
o Dakle, crno-bijelo ipak ostaje kao standard dobrih crtača?
– Evo, npr. nedavno je rađen specijal Kolina Vilsona, i to u svega 150-200 komada, po cijeni od 150-200 evra. Ipak, to se rasprodalo začas. Ali, taj specijal je u velikom formatu i crno-bijeli je, jer se tu onda jasno vidi rad crtača, a ne rad koloriste. Lično, više volim crno-bijele stripove, jer daleko više informacija koje mene zanimaju dobijem na taj način, kako je nešto nacrtano. To se ne može vidjeti u koloru, kao da postoji neki filter koji ti to onemogućava. Neko je možda izverziran za to, ali ja imam problem. Sve ono što sam kao klinac čitao, pa sad hoću da imam, neke integrale, kao recimo Rip Kirbi, crno-bijeli su. Ako je u koloru, nije to – to, posebno ako govorimo o onom starom koloru, koji je jako loš, gdje je samo bitno da bude neka boja. Postoji mnogo stripova, kojima kada skineš kolor, ostanu samo bazične linije – nema ništa.
Kako se strip danas snalazi u digitalnom okruženju?
– Znaš kako, strip je prilagodljiv. Za nas, koji smo navikli na štampana izdanja – da je ne znam kakav album napravljen digitalnoj verziji – nije isti osjećaj. Međutim, za generacije koje su odrasle uz računare i mobilne telefone, njima će to vjerovatno biti interesantno, kao i ovo na papiru. Ja ne volim kada ne mogu da vidim cijelu tablu u komadu, nego moram da skrolujem, pa brzo izgubim volju. Imam masu tih stripova u digitalnom obliku i većinu nikada nisam ni pogledao. Sa druge strane, sva moja izdanja postoje i u digitalnom formatu.
o A ukoliko govorimo o cijeni u odnosu na fizička izdanja?
– U suštini, jesu kudikamo jeftinija i omogućavaju većem broju ljudi da ih pročitaju. Na Zapadu se veoma često dešava da nakon što pročitaju digitalnu verziju, ljubitelji stripa kupe njegov fizički primjerak za kolekciju, kako mu se mogu kasnije vratiti. Tako putem digitalne verzije mogu procijeniti da li im se strip sviđa, da li im je priča dovoljno dobra, a onda se putem fizičkog izdanja mogu potpuno uživjeti u detalje. Postoje takve kombinacije, što opet nije loše za strip.
o Kakvu ulogu imaju kolekcionari u tom procesu?
– Kod nas kolekcionari jednim dijelom održavaju sposobnost izdavača da se bave tim čim se bave, ali su izdavači iz Srbije i Hrvatske u nešto boljem položaju, jer se dosta njihovih tiraža otkupi za biblioteke, što je dovoljno da se pokriju neki troškovi. Dakle, opet na neki način govorimo o podršci države. Smiješno je da ti tretiraš kao šund jednu takvu industriju. Na primjer, Francuska podržava i podstiče svoje izdavače. Da ne pričam o tome sa kojeg nivoa dolaze ljudi koji otvaraju njihove festivale.
o Zašto je to tako kod nas? Ipak, govorimo o jednoj grani umjetnosti.
– Mislim da je kod nas generalno uvriježen takav stav prema svakom obliku umjetnosti. To se najčešće ispoljava kod priče o talentu. Kod nas ljudi smatraju da se neko rodi sa talentom i da je njemu sve znanje utisnuto rođenjem. Znaš, ono, čim sam bio u stanju da uzmem olovku u ruku, odmah sam počeo da ctam “Wunderwaffen”. Kod nas ne postoji proces učenja, a tu je i onaj odnos prema tuđem radu “ma, to je tebi lako”, bilo da crtaš ili kopaš. Naravno da je lako kada drugog gledaš kako radi.
Djeluje i da se strip kod nas doživljava kao nekakva usputna zabava?
– Baš kao što si rekao, ljudi to doživljavaju samo kao zabavu, pa u 99 odsto slučajeva, kada me ljudi upoznaju i saznaju čime se bavim, pitaju: “Može li se živjeti od toga?”. Većini je to neshvatljivo. Znaš, oni misle da to služi da se po selu hvališ i pokazuješ kako si ti nešto nacrtao. To ti je kao onaj primjer kad daš intervju, pa ti onda prilaze sa komentarom: “Ej, gledao sam te na televiziji!” Čekaj, to bi sad trebalo da bude neko dostignuće? E, tako je i sa stripom: “Čuj, neko ti objavio strip i još te plaća?! Koja budala…” Ne daj bože da još kažeš koliki ti je honorar, vjerovatno će reći da ti koji te plaćaju tek onda nisu normalni.
o Spomenuo si da kod nas ne postoji proces učenja?
– Pa, da. Imaš one koji kažu: “Vidiš, dobro sam ja crt'o u osnovnoj školi, šta misliš bi’ li i ja to mogao?” Mislim, ne tiče se to samo stripa. Imam kolegu koji se bavi rezbarenjem, pa pravi svašta nešto od drveta. Jednom ga je neko pitao koliko naplaćuje radove, a kad je rekao da se radi o nekih 200-250 KM, ovaj mu odgovara: “Bio sam ja talentovan kad sam bio mlađi, mogao bih i ja to raditi”. Kao, svi sve možemo. Vani to, ipak, nije tako. Ljudi imaju daleko veće poštovanje prema stripu, nepojmljivo je koliko je taj odnos drugačiji nego kod nas. To ne znači da svi vole ili cijene strip, ali imaju poštovanje. Imaš ljude koji su veoma obrazovani, a koji čitaju stripove, kao što su univerzitetski profesori, istoričari, koji ti priđu i kažu, tipa: “E, ovo nije bilo ovako…” Francuzi, recimo, imaju bogatu istoriju, a i mnogo toga je dokumetovano, pa da vidiš kad onda krenu rasprave oko referenci – da li Napoleonovi husari trebaju imati baš te kićanke ili ne, jer su jedne nosili do 1804. pa su kasnije bile drugačije… Generalno, to je u stripu nebitno za priču, ali imaš takvih profila čitalaca. Ili kad počnu rasprave o avionima, motorima…
o Kad smo već kod toga, koliko se pripremaš jednu takvu temu, iako je u pitanju alternativna istorija?
– Ja sam ekstrem po tom pitanju. Njihovi autori (francuski, prim. aut) u principu rade jedan album godišnje. Ako je to neki tandem koji nudi projekat izdavaču, onda oni unaprijed urade karakterizaciju likova, prikupljaju građu i slično. Kod mene su skoro sve priče alternativna istorija, ali naravno da ti treba nekakva dokumentacija. Veoma brzo radim i imam kratke rokove, pa od serijala “Wunderwaffen” radim dva albuma godišnje, sada radim i spin-off tog serijala, plus još jedan album za drugu izdavačku kuću, iako je u stvari u pitanju isti vlasnik. U tom ritmu bukvalno nemaš vremena za neke studije crteža, nego jednostavno dobiješ scenario i počinješ da radiš. Onda u hodu, ako imaš likove koje su istorijske ličnosti, nađeš slike i radiš. Dakle, ne precrtavaš slike, jer ih nemaš u svim mogućim pozama, niti ja, na kraju krajeva, tako radim. Ako je u pitanju neki fiktivni karakter, scenarista ti može dati naznaku na koga bi tipski trebao da liči. U svakom slučaju, nemam vremena da radim studije tog lika. To je već individualna stvar – neko može tako raditi, neko ne. Moja je sreća u svemu tome što meni odgovara taj mulitasking i onda to ide bez problema.
Ako gledamo dalje prema Zapadu, šta misliš koliko aktuelni superherojski filmovi mogu pomoći poularizaciji stripa kod mlađe publike?
– Sigurno da to jeste imalo određenog uticaja, mada mislim da su japanski anima crtaći više izazvali interesa kod djece, nego ti američki filmovi. Stvar je u tome što su američka strip izdanja koja se štampaju kod nas poprilično skupa. U moje vrijeme je, recimo, postojala strip revija Eks almanah, pa se to moglo pratiti. Ako ostavimo internet po strani, sada se ti stripovi kao štampano izdanje pojavljuju u nekim skupljim formama, tako da to ne može baš svako priuštiti. Zato klinci više kupuju Bonelli kiosk izdanja koja su daleko jefitnija, ali sve to na određen način igra svoju ulogu. Lično, nikad se nisam “ložio” na superheroje, tako da to nisam nešto pretjerano pratio.
o Šta misliš kako će onda izgledati “staroj gardi” nedavno je najavljeni Bonelli/DC cross-over?
– Posredno znam o čemu se radi, jer mi je nuđeno da upadnem u tu “priču”. Oni hoće da malo promijene formu, onaj Bonellijev “kavez”, da to više liči na američke sveske… Čini mi se da je i novi Mister No rađen na sličan način (“Revolution”, prim. aut). I oni svašta pokušavaju. Jednostavno, mora se to mijenjati, prilagođavati, isto kao što se, npr. automobili mijenjaju – motor k'o motor, ali ono što se vidi spolja, stalno se mijenja. Drugačije su i priče danas. Ne prolazi više crno-bijelo i glavni junak koji pije mlijeko. Ne možeš privući publiku na isti fazon koji je upalio prije 40-50 godina. To još uvijek pali kod ljudi koji se po forumima raspravljaju o tome čiji je Zagor najbolji i kojima ne smiješ reći da Ferri nije najbolji crtač na svijetu, jer onda možda rizikuješ prijeteće poruke i možda nađeš konjsku glavu u krevetu (smijeh).
o Kao što je, recimo, bila situacija sa Gajićevom naslovnicom Zagora za Novu zlatnu seriju, koju objavljuje izdavačka kuća Veseli četvrtak?
– Ti komentari su neiscrpan izvor zabave. Pored Alekse Gajića i komentara na njegovog Zagora, bila je i ona Talajićeva naslovnica. To su komentari ljudi koji, u suštini, nisu odrasli. Svako od nas evoluira. Neke stvari koje sam ja kao klinac volio, sad ako bih pokušao da čitam, ne bih mogao. Svaka čast Banetu Kercu, znamo se, poštujemo, zezamo se, ali kad sam počeo čitati Kobru, stao sam nakon šest stranica – jednostavno ne mogu. Ne izaziva onu vrstu oduševljenja kao nekada. A ta publika za koju me pitaš, ne napreduje nimalo. Ona je još uvijek na istom nivou kao kad su bili klinci, nema nikakvog pomaka. Evo, npr. Zagor mi nekad padne pod ruku… ma, to su priče za djecu. Ali, tražio sam od Rubinija “Izgubljeni svijet”, jer on ima veoma neobičan stil – da pojede Ferrija za doručak. Ovi o kojima pričamo su to ocijenili kao “užasno i grozno”, te “on je sve uništio, ne liči na Zagora”. A, sve je kako treba, da uživaš – i crtež i priča. Znači, za njih je nešto dobro samo ako je kao Ferri. Pa čak i o onima koji imitiraju Ferija se lamentira ko ga je bolje iskopirao, ko više unosi taj duh i tako dalje.
o Koliko to uopšte ima smisla?
– Ako se razumiješ u crtanje ili se baviš crtanjem, onda jasno vidiš na koliko je stvari Ferri griješio, kako se “izvlačio” i koliko su neke poze izvještačene. Pazi, ja sam imao prilike da ga upoznam, on je bio jedan simpatičan čičica. U redu, drag mi je to strip bio, ali nije vrhunac strip umjetnosti, kao što je za neke koji nisu još otkrili Princa Valijanta, koji im je vjerovatno dosadan. Da ne pričam tek o Hermanovoj Komanči, koja je film – vidiš montažu, vidiš scene koje samo što ne ožive. To kod Ferrija ne postoji, uvijek su neke iste ili slične poze. Obično kažem da je to onaj, da tako kažem, šund u stripu koji radi svoj posao, koji je možda neki početni okidač da neko počne čitati stripove, ali ne možeš ostati na tome cijeli život.
Može se ljutiti ko god hoće, ali to je prosto tako. Ako je tebi neka od tih priča vrhunac pripovijedanja, to znači da nisu u životu nikavu knjigu pročitao. Bilo ko od nas ko se bavi ovim poslom, puno je stvari pročitao koje nemaju veze sa stripom. Da bi imao ideju, viziju moraš da čitaš knjige, i to ne strogo žanrovski, nego upijaš sve živo. I te rasprave su potpune besmislice, jednostavno ne možeš nikoga argumentima da ubijediš u nešto drugo. To što oni seciraju crtače da nisu uradili ovo ili ono – pa, ljudi su to uradili prema svojoj viziji. Ako ti se ne sviđa, kupi verziju sa originalnom naslovnicom. Ma, daleko im lijepa kuća. To su komentari “vješanje”, “lomača” (smijeh). Ipak, najbolji mi je komentar: “Poslije ovoga mi nijedan četvrtak više neće biti veseo!” (smijeh)
Razgovarao: Savo Drakulić
Tekst i fotografija preuzeti sa sajta srpskacafe.com
Нема коментара:
Постави коментар